Wednesday, 4 July 2012

U Rvatskoj Nista Novo



Digoh se u cik zore i poceh ubacivat prnje u kufer i panicarit kako cu zakasnit na avion. Izletih iz kuce i dodjoh na bus stanicu. Na bus stanici je vec stajalo omanje selo ljudi jerbo je bio zureci sat...odnosno....rush hour...odnosno spica.
Vidjela sam da su me neki malo cudno pogledavali, al mislila sam da su bili opcarani mojom ljepotom i stilom...sve dok nisam vidila svoj odraz u busu. Na glavi su mi visile moje slomljene naocale s jednom drskom. O, Isukrste, da se zemlja mogla otvorit tada lakse bi mi bilo.
Brze bolje sam potrpala naocale u torbu i napipala pravi put u autobus.

Nakon jedno dvi ure dodjoh i na aerodrom. Malo sam prohodala okolo, osla u Duty Free i onda zasjela i cekala. U to mi se upalila lampica kako bi mogla iskljucit mobitel jer uskoro unilazim u avion. Izvadila sam mobitel iz torbe i...stala. Naime, nisam pojma imala kako se gasi moj 3 mjeseca star mobitel jer ga nikad prije nisam ugasila. Primjetila sam tri gumba sa strane.
'Oho, mora da je jedan od njih', pomislih ja i poceh bjesomucno stiskat jedan po jedan gumb. Mobitel ni makac.
'Oho, mora da je kakva fancy kombinacija tih gumbiju', pomislih dalje ja i poceh stiskat kombinacije gumbiju.
Mobitel opet ni makac.
'Ma ako neces milom, oces silom', pomislih ja bjesnije i poceh stiskat bjesomucnije.
Mobitel opet nista. I tako jedno 20 minuta. Ja stiscem, mobitel gundi.
Poceo mi se slijevat znoj s cela. 'Jaooooo, sta cu sad? Pa ja ne znam ugastit sopstveni mobitel. Jaaaaoooooooo. Moram u avion za 10 minutaaaaa. Kuku meni, jaaaaooooo.', mislila sam jadno.
U to ugledah 'Dixons' prodavaonicu tehnicke robe i odmah pomislih kako bi trebala tamo otic pitat da mi iskljuce mobitel.
I tako...
'Oniiii...moram na avijon a ne mogu iskljucit mobitel', upitah ja prvu prodavacicu sto mi se isprijecila na putu uzalud se nadajuci se da ne zvucim ko Bilko Debilko.
Prodavacica me pogledala pogledom rezerviranim za glupsone, stisnula VELIKI CRVENI gumb za iskljucenje mobitela kojeg sam ja, naravno, potpuno predvidjela i rekla 'Pretpostavljam da nisi probala OVO?'

Nakon takvih zbivanja, mogu rec da je sam let prosao bez velikih trauma.

Zagreb me docekao osuncan i blago pohaban. Kao i svake godine.
Sve fasade su i dalje oronule i nepofarbane, svi auti i dalje uredno parkirani na plocnicima sto me posebno fascinira, a ja se i dalje gubim i moram okolo hodat s isprintanom mini mapom.
Posto je bilo circa 17 stupnjeva, podabukla sam se u ljetnu haljinicu i japanke. Zagepcani su hodali zatvorenih cipela i u jaknama i debelim dzemperima. Bilo mi ih je malo zao. Sigurno su se znojili na tim vrucinama od circa 17. U Londonu se ljudi skinu u kupace i zalegnu se suncat po parkovima cim termometar predje 15. Sudeci po Zagrebackim pogledima na moje ujapancene noge, bilo je i njima mene zao.

Poseban dernek je nastao kad sam osla kod Herr Doktora Specijaliste.
'Ima da tamo budes BAR 15 minuta ranije, jesi cula?', dreknila je moja Mater.
'Al mama, ako mi je reko osam i trideset, sta cu tamo zujat 15 minuta ranije?'
'Ma bar po ure da budes na sigur!!', ignorirala me mater.
'Al mama, pa ja idem privatno. Placam. Doci cu u osam i trideset i gotovo.'
'Ja cu tebe dignut u deset do sedam za svaki slucaj.', rece ona iako mi je bolnica odmah ispod kuce i zaista me digne u deset do sedam kao sto se i priprijetila.

Nije mi bilo druge nego da se dignem. Nema s mojom Materom labavo. Zujala sam po kuci, gledala TV, popila casu vode i na kraju ipak osla iz kuce u 8. U 8.10 sam vec bila u cekaonici. 20 minuta ranije. Primjetila sam da Rvati i inace imaju taj pogon 'RANIJE' jer je cekaonica bila dupkom puna. Sigurna sam da su neki od njih kampirali ispred bolnice cijelu noc ne bi li unisli u istu u circa 6 iako na vratima Her Doktora Specijaliste pise fino da radi od 8 do 16. Najvise je bilo baba koje su meni izgledale zdrave ko dren iako su jedna drugu medjusobno uveseljavale pricama o opskurnim bolestima koje navodno imaju. Bilo je to verbalno takmicenje koja ce od njih imat vise opakijih bolescina.
Ignorirajuci ljudsku mizeriju oko sebe, pokucah na vrata Herr Doktora Specijaliste.
'Dobar dan, Herr Doktor, ja sam narucena za osam i trideset'
'Ime?', dreknija je Herr Doktor
'Marisi'.

Moje kucanje na vrata Herr Doktora izazvalo je buru negodovanja i mali ustanak na klupicama gdje su sjedile Rvatske katolicke babe. Svaka od njih je pocela pretakat salo s jedne na drugu stranu, gnijezdit se na stolicama i drekat na mene.
'Ja sam narucena za osam pa jos cekam, gospodicna!!!!'
'SVI smo mi NARUCENI'
'Narucena sam i ja pa ne kucam 10 puta na vrata.'
Kva Kva, Krest, Krest, krestale su babe ko cavke.

'Ali ja sam ovdje privatno', reko ja u nadi da ce prestat drekat na mene.
Bilo je to ko dolijevanje ulja na vatru.
'Da, PRIVATNO!!!! Svejedno ces cekat ka i svi.'
'SVI SMO MI NARUCENI.'
'PRIVATNO ILI NE, NEMA VEZE, CEKAT CES!!!!!'
Nisam sigurna, al mislim da im je pjena pocela ic na usta od bjesnoce.

'Marisi!!!', dreknija je doktor u to i kimnuo mi glavom da unidjem u ordinaciju.
Babe su popizdile total, a ja sam ih htjela pobjedonosno pogledat i rec 'Suck on this, motherfuckers!', ali nisam jer sam se bojala a) da me nece razumit i b) da ce mi glavu odrezat i ocerupat svo perje.

Dijagnoza je glasila, 'Marisi, bolesna si, sunce ti kalaisano.'

0 comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...