Friday, 6 July 2012

Tajland 2003



Iz Chiang Maia smo dalje krenuli na Ko Pha Ngan.
Drndanje od jednog do drugog je trajalo 48 sati i Brale i ja smo se ucrvali zivi.

U Bangkoku smo trebali cekat pet sati za vlak konekciju.
Sad napamet znam kolko stolica ima u cekaonici, sve ducane na kolodvoru (imaju dva Dairy Queena gdje se kupuju sladoledi i hot dogovi, jedan Anna's bakery, food court, internet cafe, jedna novinarnica, jedna prodavaonica japanki i ostalih plaznih cipela, jedan WC (prljav), jedna tus kabina itd...).
Na kolodvoru nismo imali pametnijeg posla pa smo komentirali ljude i skuzili smo da SVI zapadnjaci putuju s ruksacima. Niti jedan nije imao obicnu torbu i sad mislimo da ce Tajlandjani zabrijat kako zapadnjaci nemaju obicne putne torbe.

Isto tako smo primjetili i njihove cudnovate hranidbene navike. Tako jedu usecereni grasak (to je kao snack...ko kod nas Smoki), ili kuhanu kuruzu sa slagom ili obicni kruh sa slagom i kandiranim vocem. Bljak. Tako sam ja jednom osla kupit sladoled i na sladoled skrinji fino ima slika svakog sladoleda i onda opis na tajlandskom s onim njihovim hijeroglifima. I ja gledan i blejim...i vidim ja...morat cu slaju na sliku uzet. Ugledala sam neki turbo super zeleni sladoled s bijelim fufnicama na sebi, omilio mi se taj i ja kupim...kad ono...skoro sam se ispovracala jer je sladoled bio od prokletog usecerenog graska.

I inace stavljaju secer svugdje...ako narucis kakav fruit shake, uvijek ga zaseru s tri kile secera pa im moras rec unaprijed (i to jedno pet puta inace te ignoriraju jer ne mogu zamislit da i ti ne zelis tri kile secera ko i oni) da ne posecere. Thai Fanta ili Red Bull su prica sama za sebe. Zasecereni su u tolikoj mjeri da tjera na povracanje.
Fanta zapravo ni nema Fantin okus nego okus zasecerene kaugume.

Enivej...kolodvor...tamo sam prvi put zapazila dva Brazilca (iako sam onomad mislila da su Australijanci jerbo izgledase izblajhano surferski) i odmah sam brata munula u rebra i rekla mu:"Nu njih, masala, al su dobri".

I tako...konacno smo docekali i vlak. Ovaj put smo isli prvom klasom (a isli smo i trecom u medjuvremenu jednom..tek tolko da isprobamo sve klase). Prva klasa je super. Sve se glanca i ima jedan caric sto ti donosi hranu i suska te u krevet na svaka dva kupoljka.
Imali smo vlastiti kupoljak s ogromnim krevetom, lavaboom i ostalim pizdarijama. Ne moras nikad ni izic ako ti nesto treba. Samo stisnes gumb i caric koji donosi stvari se pojavi. U kupoljku do nas je bila neka Amerikanka koja je pocela derat po gitari i pjevat tugaljivo melankolicne pjesme. Isla nam je na zivce. Onda ju je iz susjednog kupoljka neka Belgijanka dosla molit da prestane skvicat, a Brale i ja smo umirali od smijeha i dogovorili se da ako ona (Amerikanka) ne prestane da cemo mi pocet derat gange pa da onda svoga Boga vidi. No, Amerikanka je prestala pa nije bilo potrebno.

I tako...s tri sata zakasnjenja (sto je sasvim normalno) dodjosmo u neki Surat Thani gdje su nas potrpali po autobusima (navodno da nas odvezu u luku gdje cemo na brod pa na otok), ali umjesto u luku su nas odveli u neko odmaraliste gdje su nam rekli da moramo cekat na drugi autobus pa cemo onda tek u luku. Kao izgovor su dali to da se moraju cekat jos dva vlaka s putnicima. Brale i ja smo odmah skuzili da je to bullshit te da su nas odveli tamo samo zato da kupimo sendvice po 50 carica (caric je njihova lova koju smo buraz i ja tako prozvali jer ne mozemo uvijek izgovorit baht, a da nam se jezik ne slomi) i odemo na wc po 10 carica.
Camili smo tamo jedno tri sata i jeli njihove sendvice jer smo skuzili da sto ih prije prodaju to cemo prije krenut. Naravno da nije bilo nikojih drugih vlakova nego su kad smo pojeli sve sendvice upalili one autobuse u kojima smo i prije bili i odveli nas do luke.

U luci nas je cekao poluoronuli brod u koji su majstori mislili potrpat tri velika dupla autobusa.
Brale i ja smo odmah skuzili da tu nema sale i da moramo utrcat sto prije i zauzet najbolja mjesta, po mogucnosti na palubi kraj kolutova za spasavanje. Primjetili smo da su i svi ostali iz temperamentnih zemalja pomislili isto i onda je nastao kaos. Brale i ja smo se izborili za mjesto na palubi kraj koluta za spasavanje i gdje nam more i vjetar mogu pirkat nogice. Isto tako su se izborili i raznorazni Grci, Brazilci, Kalifornijanci, Singapurci, crnci i ostali temperamenti. Jadnicci iz Velike Britanije, Kanade, Svedske i ostalih sjevernih zemalja su sjedili stisnuti u sredini i znojili se ko pilici. Brod se vec opasno nagnuo na stranu i bio je totalno pretrpan prtljagom i ljudima.

U taj mah sam primjetila da su Brazilci s kolodvora u Bangkoku sjeli tik do nas na palubu.
Odmah sam Braleta munula u rebra i rekla mu "Nu, eno onih zgodnih". Brale, ne budi lijen, odmah ko iz puske njih priupito odakle su i tako se razvila konverzacija. Kad su nam predlozili da podijelimo tuk tuk do Had Rin plaze s njima, ja sam odma rekla:"Dakako."
I prisapnula bratu da im diskretno kaze da mi imamo bungalov vec rezerviran i da ako oni ne nadju nigdje da slobodno mogu s nama jednu noc prikrmit.
I tako su dosli s nama do plaze i uzeli bungalow na istom mjestu gjde smo i mi odsjeli. Meni je odma srce zaigralo jer sam ih sad imala na oku svaki dan.

0 comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...