Tajland 2003

Brale i ja smo isli i na trek...
Skupilo se nas sedmero....neki Nizozemci, par Nijemaca i dva Rvata (to ja i Brale).
I tako....odamo mi po sumama i gorama Tajlanda i nakon jedno tridesetak kilometara dodjemo do plemena HMONG. Neimadoh pojma da ljudi u danasnje vrijeme zive tako. To jest, imadoh pojma, al onak ovlas s TVa i filmova. Druga je stvar kad dodjes tamo pa vidis srednjovjekovni nacin zivota u zivo i kad jos i ti moras tako zivjet par dana.

Zene jos uvijek nose tradicionalne nosnje, kuce su sve neke potleusice gdje je zemlja pod, kuha se na otvorenoj vatri u loncima napravljenim prije jedno sto godina, nema struje, nema vode, nema nis. Najbolje je bilo to sto je taj dan padala kisa pa je sve bilo mokro jer je krov sapleten od nekog bilja pa propusta. Morali smo spavat na mokrim madracima (to jest, to nisu bili madraci nego neke tanke nazovi-deke ili tako nesto)

Majstori iz Hmong plemana su svi hodali bosi i trckarali uokolo, a mi smo se u svojim skupim cipelama za hodanje sklizali i imali blata do koljena. I ne znam samo kak su svi uspjevali izgledat cisto. Ja sam bila zmazana i zguzvana ko vrag.
Usprkos svemu, ja se odmah udomacih tamo. Plemeniti plemenari nam skuhase hranu, svi nas dodjose pogledat da vide kakav je to cirkus dosao u njihovo selo i tak.

Drugi dan smo opet hodali tridesetak kilometara gore dolje po prasumovitim brdima (sva hilltribes plemena zive iznad 1000 m nadmorske visine), i dosli tako do drugog sela gdje seljaci drze slonove ko domace zivotinje (onak a la krava, konj) pa smo dalje nastavili na slonovima.

Brale se bojao da ce past sa slona pa se grcevito drzao objema rukama, a ja sam bila ko Tarzan i dernjala sam se:"Ej, nu, vidis li sad kako se jasi slon! A nudera sad, bez ruku!"
Ohrabren mojim ratnim povicima i mojom neustrasivosti, Brale se ohrabrio i pustio...jednu ruku. Amater.

Nakon slonova smo opet hodali gore dolje jedno dvadesetak kilometara do drugog sela.
Drugo selo je pripadalo Red Karen plemenu i bilo je malo vece nego ono prvo.
Kuce su isto bile potleusice na stiltovima. Ispod svake kuce bilo je zavezano par divljih veprova, a neki su veprovi i veprici okolo setkali i njuskali slobodno.
Isto nije bilo struje, kuhalo se na otvorenoj vatri i zemlja je bila pod. Medjutim, u ovom selu je bilo vode pa smo se mogli malo istusirat. Voda je bila neka pumpa malo povis sela i bila je hladna, al je bilo super istusirat se makar i u takvoj vodi nakon znojenja i teskog hodanja gore dolje tri dana. Svi smo se tusirali u saronzima ili bikinijima, al to jos uvijek nije sprijecilo pola sela da kampira u krosnjama drveca iznad "tusa" i spijunira na nas.

Naravno, da su nas svi opet dosli pogledat, pozdravit, uzet nase cigarete, popipat nas i tako dalje...
Dodje meni tako neki mali klinac i pol sata pipka moje dzepove na hlacama jer su bili na cicke pa mu je to bilo urnebesno, sta li.
Dosla mi je i neka baka i pocela me milit po majici.
Vodic mi je rekao da joj se svidja moja majica, al joj je ne mogoh dat jer su nam objasnili da im ne smijemo nikakve karafeke sa zapada davat jer im to narusava tradicionalni zivot. Mogli smo samo kupit neke rucne radove sto oni rade ili im dat voce i slicno. Osim toga, ne bi bilo zgodno da slijedece namjernike doceka bakica sa crnim zubima, dugackim usima i sljastece-dijamantnoj majici New York umjesto u tradicionalnoj odjeci plemena.

Primjetila sam da sve zene imaju neke male crno-crvene zube. Takvi zubi su im na snazi kao nesto najljepse ikad i sve zene zvacu neki orah po cijele dane koji im zube napravi takvima.
Isto su samo zene u tradicionalnoj odjeci (udane zene imaju crvene ili ljubicaste ili plave tunike s nekim dezenom sto one same ispletu, izvezu i istkanu, a neudane imaju bijele tunike s crvenim dezenom).
Prije su nosile i skroz kratku kosu sve, a sad imaju vise doticaja s Tajlandjanima pa mladje zene imaju uglavnom dugu kosu.
Stare zene jos uvijek imaju jako kratku i onda glavu pokriju nekim svojim pokrivalima ili RUCNIKOM. Muskarci nose obicnu seljacku odjecu kakvu nose i Thai seljaci, al imaju neke super pletene torbice u zivim bojama sto svi nose preko ramena. Pravi metroseksualci.

U tom selu postoji i skola (mislim cetverogodisnja) u kojoj djeca uce Thai jezik.
Navecer se nas vodic malo angazirao pa su nam djevojcice iz skole pokazale neke tradicionalne pjesme i igre, a mi smo im dali donaciju za skolu. Naravno, cijelo selo se okupilo da gleda (vise nas, nego njih).
Ujutro smo osli na jos jedan dvaestkilometarski hod gore dolje, a onda na rafting na raftovima napravljenim od bamboo grancica. To je bilo izuzetno zanimljivo jer sam ja skoro pala u vodu. (voda je bila mutna rijeka u kojoj tko zna kakve sve zivine ima) jer je jedan od Nizozemaca koji je bio na mom raftu nasao za shodno da malo poskoci na njemu tek toliko da vidi kakav ce efekt njegovo bjesomucno skakanje imat na raft.
Posto smo i ovak i onak bili nogama u tri centimetra vode i posto su ti raftovi nestabilni, a po rijeci smo ih navigali mi, ljudi bez ikakvog iskustva na takvim raftovima, mozete zamisliti da se raft poceo micati, tonuti, da su moje noge sklizale i da mi je motka za veslanje skoro pala iz ruke.