Tajland 2003

Na Tajlandu nema nista bolje nego zalec u plicak, a oko tebe plivaju sarene tropske ribe i lagano te grickaju za dupe, noge i ostalo jer misle da si hrana. Onda ih hranis iz ruke s kakvim krekerom ili kruhom, a one navale i smazu sve u roku eks i jos te prate dok plivas jer misle da imas jos hrane.

Sad smo na Ko Lanta otoku. Plaze su multikilometarske, a more plavo zeleno i cisto ko suza. Izgleda ko s razglednice.
Ujutro me bude tropske ptice i majmuni i kokosi i pijetli.
Onda lezerno odem na dorucak pa na izlezavanje na pjesku i tako. Tu i tamo tisinu narusi kakva piculjica na motoru sto jednom rukom upravlja motor, a drugom drzi kisobran (za zastitu od sunca) i izranja iz crvene prasine na putu ko fatamorgana.

Inace, Tajlandjani po cijele dane jedu. Uopce mi nisu jasni jer ih nemas sto vidjet, al svaki put kad prodjes kraj nekog, u bilo koje vrijeme dana, taj jede nesto.
Vise od pola kuca ima otvoreni front i onda popodne postave standove ispred toga i kuhaju i jedu.
I tako svi.
Nijedan nije debel.


Prije dolaska u Tajland, mislila sam da su nasi soferi jedini sto slusaju Nardoni Radio i time tlace putnike. No svi soferi u Tajlandu slusaju Thai ekvivalent istog. Izgleda da im je to (soferima) u krvi. Gdje god smo isli, svugdje smo morali slusat pingilingi muzikicu.
Brale i ja smo skuzili da se u svakoj pjesmi spominje Chiang Mai (ili mozda samo mi to brijemo jer nam svaka rijec vuce na Chiiiiaaaaang Maaaiiii) i da svaka pjesma mora biti otpjevana drhtavo vristecim glasom i popracena cijelim limenim orkestrom, azijskom frulicom (za patetiku) i elektricnom gitarom (za modernistiku, jelte).
Najbolja pjesma dosad (ovo najbolja zato jer nisam znala dal da placem, vristim ili da se smijem) je neka gdje frajer prvo solo pjeva (i to dizuce spustajucom intonacijom) "oooooooooOOOoooooOOOOOooooo" jedno 40-50 sekundi i onda mu se pridruzi cijeli orkestar sa "Iju Iju IIIJUUUUU Ijuuuu", sve je to popraceno limenom glazbom, frulicom i bombasticno dramaticnim bubnjevima i cimbalima uz melodiju Can Cana (bar je meni zvucalo tako). Pjesma je nezaboravna.

Isto smo tako skuzili da Tajlandjani nemaju pojma o matematici. Ne znam sto ih uce u skolama, al matematiku sigurno ne. Svaka transakcija u restoranu izgleda ko neki oveci i poduzi obred. Bez obzira koliko vas je za stolom (jedna osoba ili deset), racun ce doc na jedno 20 komada papira. Ritual je slijedeci. Konobar ce prvo sve maknut sa stola, onda ce sjest, rasporedit svu papirologiju po stolu i onda ce te pitat sto si imao za jest. Onda kako ti nabrajas tako on trazi papire i kriza i racuna (na prste, naravno). Kad skupi sve sto si jeo, donese kalkulator pa onda zbraja (to traje bar jos sat vremena) i onda jos malo, zlu ne trebalo, zbroji i na prste jer ko ce vjerovat kalkulatorima, ne?
Na kalkulator i na prste se zbrajaju cak i takve sume kao sto su 10+10 ili 5+5.
Ako vas je u restoranu vise od jedan, cijeli obred traje jos 2 sata duze jer ih vise ljudi malo vise zbuni.
Cak i ako im kazes da zelite zajedno platit, nista ne pali. Oni ce i dalje posebno svaki papir zbrajat i oduzimat i brojit na prste. I ne znam uopce kakva im je to logika da ne napisu sve na isti racun ili bar jedan racun za jednog covjeka, a, jok, to bi majstorima bilo prekomplicirano pa onda oni imaju sistem gdje napisu 1 koka kolu za mene i jednu rizu za mog susjeda na jedan papir. Onda tunjevinu s rizom i bananu za buraza te noodles za Brazilca na drugi, pad thai za drugog Brazilca na treci i jos jedno 2, 3 pive za ljude za susjednim stolom na cetvrti papir. Mada, njima je njihova logika ocito logicna jer isti sistem vrijedi uzduz i poprijeko Tajlanda.

Svidja mi se da svi rade na povjerenje. Jucer smo Brazilac i ja isli na neku drugu plazicu i usli smo u bar po pice u kojem nikad nismo bili. Narucili smo pice, popili i onda smo skuzili da smo zaboravili novcanike na nasoj plazi. Ljudi u baru uopce nisu radili frku oko toga. Mi smo im rekli da cemo odmah doc s novcem i htjeli smo da jedan od nas ode po novac,a drugi ostane, a oni su nam rekli da nis ne brinemo i da dodjemo kad stignemo. Opcenito je svugdje tako...checkiras se u bungalow i nitko te nis ne pita. Samo ti daju kljuc, nit te pitaju pasos, nit novac nit nis. Platis kad ti hoces, dan po dan, ili unaprijed ili na kraju, kako god tebi pase. Mi smo znali imat vecere na nekim mjestima onak nabrzeke s plaze i onda platit drugi dan kad bi se ponovo namjerili tamo i nikom nista.
To se u Londonu nikad ne bi dogodilo.