Saturday, 7 July 2012

Indija-Vadjenje Vize



"Mogli bi otic vizu izvadit obzirom da putujemo ovaj tjedan", rekla je lijeno Krava Ljepote.
"A mogli bi.", rekla sam jos ljenije ja.
"Sta mislis u kolko da odemo?", nastavila je dalje ona.
"Sta ja znam...pise na internetu da se zatvaraju u jedan....dakle, erm...mogli bi otic tamo oko...erm...deset ujutro."
"Moze. Cekam te na bus stanici u devet i po.".
"Dogovoreno", reko ja.

Prema ambasadi smo krenule veselo i leprsavo s potrebnom dokumentacijom (ie, 30 funti i putovnica) i osmijehom na ustima. Osmijeh i leprsavost splasnuli su onog trenutka kad smo ugledali ogromni red sto je kao udav vijugao izvan zgrade, iza ugla te polovicom duzine DRUGE ulice.
"Bog te mazo, sta je ovo????", vrisnula sam.
"OLI cijela Engleska putuje u Indiju?", vrisnula je Krava Ljepote.
"Nema tolko aviona za Indiju kolko ovdin ima ljudi!!!"
"Iju!!!"
Nije nam bilo druge nego stat u red. Bilo je hladno.

Nakon sat i po vremena cekanja, redom se prosirila glasina da Indijci ne dodijeljuju vise viza jer su kvotu od 5000 dnevno davno presli.
"Iruda ti, pa tek je 11 i po, a oni izdali preko 5000 viza."
"Nemoguce"
"Ja ne idem, dok nam ne udare vizu", demonstrativno je rekla Krava Ljepote i otrcala naprijed da potvrdi tocnost glasina.

Nakon pet minuta se vratila, povukla me za rukav jakne i rekla: "Dolazi amo!"
"Sta? Jesul ti rekli da mozemo naprijed?"
"Ne. Preguracemo se preko reda.", rece ona i time izda svoj nizozemski narod te njihovu etiku nepreguravanja.
Jos je dodala: "Da razdrljim sise?"
"Razdrlji!"

Naprijed se desavala mini buna te dreka na radnike ambasade. Engleski radni narod je vikao da je to skandal i da oni ne mogu dolazit dva put. Indijci su slijegali ramenima i nisu nikog fermali pola posto. Nase preguravanje je proslo neprimjeceno u konfuziji koja je nastala.

"Zaludu nam preguravanje kad ne izdaju vize.", reko ja bojazljivo.
"Pih. Pusti Engleze i Britance indijskog porijekla da dizu bunu, nesto ce se izrodit iz toga.", rekla je Krava Ljepote i jos malo razdrljila sise te ih gurnula indijskom djelatniku pod nos.

Nakon jos pola sata revolucije, Indijci su popustili i rekli da ce izdat jos dvjesto viznih kupona ljudima, al da se vize moraju pokupit sutradan.
"To je dobro. Morat cemo cekat samo za pokupit vizu. Vis da nam se preguravanje isplatilo.", likovala je Krava Ljepote.
Dobili smo kupone broj 115 i 116.

Sutradan smo zaobisli prvi red i usli na sveto tlo ambasade. Unutra je vladao dernek. Nije se znalo ko pije, a ko placa. Prostorija je obilovala Indijcima, turistima, djelatnicima ambasade, te slucajnim namjernicima koji nisu znali sto tocno rade tamo.
"Kolko dugo cekate?", pitali smo jednog.
"Ima sat i po."
"IJU!"
U to je Krava Ljepote dreknula: "Dvije stolice!!! Drz! Ne daj!" i plenula guzicom na jednu, a rukom na drugu da je sacuva za moju guzicu.
"Sad mozemo cekat kolko ocemo.", likovala je opet.
Ostali narod nam je upucivao ubilacke poglede dok smo se mi komodale na stolicama.
Nakon pola sata cekanja skuzile smo da radni narod indijske ambasade ne zna brojat. Izdane vize su predavali ovim redom: "Kupon broj 1, broj 80, broj 501, broj 24, broj 25, broj 26, 504".
"Issa ti!!", rekle smo Krava Ljepote i ja u unisonu.
Englezi su pizdili, a Indijci su odrzavali spontani dernek. Imala sam osjecaj da ce svaki cas izvadit rerne za kamping i pocet pec naan kruh i chicketinu garam masalu.
Cekali smo jos pola sata.
Odjednom:"Kuponi broj 115, 28, 30 i 116."
"To smo mi!!! Mjesta, mjesta!!! Juhu!!! EVO!!!", drekala je Krava i laktarila se kroz guzvu.

Vratila se pobjednosno drzeci pasose s dvije ganc nove vize na 6 mjeseci.
"Vako je i u Indiji. Pripremi se.", rekla je i povukla me prema izlazu.

0 comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...