Saturday, 7 July 2012

Indija-Putovanje



Docim sam sjela na kofer ne bi li ga lakse zatvorila, na vratima se s posla pojavio Brus.
Bacio je pogled na moje prnje i onda poceo okolo kole objasnjavat kako je tek sad shvatio da odlazim jer je ugledao putnu torbu. Mislim da je htio reci kako cu mu falit.
"Brus, moram ic.", rekla sam nestrpljivo.
"Jaoooo...kukuuuuu...", zavijao je on.
Jos je dodao: "Nemoj mi zaboravi email poslat svaki dan. I sms poruku. I odmah mi posalji broj mjesta gdje odsjedas da te mogu nazvat. I nemoj zaboravit..."
"Bruuuuus, ne idem tamo na 2 mjeseca, zaboga. Uostalom, moram ic.", prekinula sam ga.

Sjela sam u taxi, a Brus je mahao dok me god mogao pratit pogledom. Mislila sam da ce i potrcat za taksijem. Onako, ko u filmovima iz 40tih i 50tih. Srecom, nije.
Cim je taxi zamaknuo iza ugla, oglasio se telefon: "Brus?!!? Sta, bice sam nesto zaboravila, a?"
"Ma neeee, negoooo...oviii....usao sam u kucu pa je sve nekako pusto jer te nema....erm...da. Nedostajes mi."
"Isuse, Brus, pa tek sam zamakla iza ugla."

U to se na vidiku pojavila i Krava Ljepote. S njom je stajao Vol Ljepote. Iscmakali su se i Vol mi je priprijetio da pazim na Kravu. Docim smo zamakli iza ugla (ovaj put njezinog), zazvonio je njen telefon. Bio je to Vol. S otprilike istim tekstom kao i Brus.

U dogledno vrijeme docepali smo se i aerodroma gdje nas je docekao ogromni red na Virgin Atlantic check inu te obavijest da su oni nasa rezervirana sjedala dali nekom drugom.
Krava Ljepote je obavijestila sluzbenicu da ce ona vristat cijelim putem ukoliko ili ja ili ona budemo morali sjedit u srednjim sjedalima. Sluzbenica je potom obavjestila Kravu da ce bit izbacena iz aviona i uhapsena ukoliko ispuni svoje obecanje o vristanju.
Ja sam se pravila gljiva i pokusavala diplomatski sredit stvar.
Sluzbenica nas je ignorirala i dala nam dva srednja sjedala 20 redova udaljena jedno od drugog.
"Mi se idemo zalit", zakokodakale smo u unisonu i osle se zalit u red za zalbe i placanje pristojbi.

"Dede, probaj se zalit kod muskarca, a ne kod zene. Kod zene nam nikad nece upalit. I isprsi sise.", rekla sam Kravi.
Krava se zahuktavala i rekla: "Isprsi i ti."
Isprsile smo se.
Na zalost, isprsidbenost smo brzo morale splasnut jer nas je dopala zalidba kod zene.
"Ne svidja mi se njena faca. Sranje, nece nam upalit.", rekla sam kroz stisnute zube i sa laznim smjeskom dok smo koracale prema zeni za zaljenje.
"Mismorezerviralesjedalaivisteihdalinekomdrugomisadimamodvasrednjasjedala20redovajednooddrugogjacupoludit", izverglala je Krava Ljepote u jednom dahu i bacila karte na pult. Ovaj put nije spominjala vristanje.
Ja sam rekla: "Da."
Mora da smo izgledale jadno i cemerno jer se zena smilovala na nas i dala nam prozor i prolaz sjedalo jedno do drugog.
"YESSS!!", dreknule smo mi i lupnule jedna drugu dlanom o dlan.
"A da pitamo i za upgrade?", pravila se luda Krava Ljepote.
"Ne izazivaj sudbinu, Issa ti. Vis da smo jedva dobile prozor-prolaz", rekla sam ja.

Nakon circa 10 sati gnijezidbe na jajima, zapoceli smo slijetanje u Mumbai.
Pogledala sam kroz prozor: "Nu, vruce je."
"Kako znas?"
"Pa nu, ovi dolje igraju nogomet polugoli.", pokazala sam na neke klince sto su igrali ispred potleusica. Dokle god mi je sezalo oko vidjela sam samo potleusice za siromahe. Kuce tipa korugirano zeljezo i karton.
"N'te jada!", zakljucile smo Krava i ja i pripremile se za izlaz.

Mumbai je izgledao smedje i pohabano i nikome se nigdje nije zurilo, pogotovo ne nasem taksisti.
"Sta mislis, ocemo li dobit sracku?", priupitala je Krava Ljepote, usput gledajuci neki narod sto nije imao pametnijeg posla nego da sjedi na ogradi i prodaje zjake.
"Necemo.", rekla sam ja odlucno i cvrsto odlucila da ne dobijem sracku.
Potom sam je pitala: "Ej, nu, kolko je ono sati razlike...da namjestim mobitel."
"Pet.", rekla je Krava.
"Nije pet, nego pet I PO.", rekao je taksist.
"Pet i PO????"
"Da."

Dobrodosli u Indiju, naciju od par sati I PO razlike.

0 comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...