Dubrovnik-Vishtica

Avijon za Dubrovnik je iso u 8 sati ujutro.
Dok smo Brus i ja polupospani teturali avijonskom zgradom, krajem krmeljavog oka primjetila sam da su Englezi vec okupirali barove i lokali pivo.
Izgledali su razdragani i "veseli".
"Koja su Englezi hardcore nacija.", pomislila sam: "Dok drugi narodi zvacu kruv s mlikom ili pastetu za dobro jutro, ovi oblokavaju vec 3. pintu pive."

Avijon ih je bio pun. Hrlili su u Dubrovnik i veselili se ko svinja blatu.
Plenila sam guzicom na sic, stjuardesa je najavila da je "boarding completed", a ja sa zadovoljstvom primjetila da je sjedalo izmedju mene i Brusa prazno pa se mozemo sirit i brze doc na emergency exit, zlu ne trebalo.

Dok je pilot nesto trkeljao o nadmorskoj visini ili necemu, ja sam obavila avionski ritual; osacala sam di mi je najblizi emergency exit, kolko sam udaljena od njega (ne smi bit vise od 7 redova jer se onda ne bi uspjela iskobeljat van) te kako se otvara, napipala rukom ispod sica moj pojas za spasavanje, onda Brusov (on se srami), proucila kartu za procedure spasavanja (iako ih znam napamet), izbrojila kolko je djece u avionu (ako ih je puno, necemo se rusit), pritegla pojas na sjedalu i prekrstila se. Bila sam spremna za let.

Kapetan je jos divanio o vremenskim prilikama, a ja sam zvjerala okolo.
Odjednom je do mene dopro neki cudan miris.
"Sniff sniff" njusila sam, te se okrenula Brusu: "Jel Brus, jel ti njusis gorivo?"
"Njusim.", rekao je on neuzbudjeno.
Odma sam sjela uspravno ko da mi je metla u guzici.
"Zasto glupi pilot trkeljise o temperaturi u Dubrovniku, umjesto da se pobrine o gorivu koje curi?", alarmirano sam pitala Brusa.
Brus je slegnuo ramenima i reko kako je to sigurno normalno.
"Ma trokurac moj je normalno.", mislila sam ja i proucavala lice stjuardese za znakove uzbune.
Nije ih bilo.
"Koja ekipa.", mislila sam ogorceno: "Curi im gorivo, a oni se smjeskaju."

Ostatak leta sam provela buljeci u motor na krilu i moguce znakove zapaljenja.
Ko zna dal bi uopce stigli da ja nisam pazila.


P.S.
Vjerojatno ste primjetili da se prica zove vishtica, a da se vishtice i njihove metle i carolije ipak ne spominju.
Pisala bi ja o vishtici, al nisam nijednu srela. A posto mi je to nova omiljena rijec, odlucila sam je ugurat u naslov. VISHTICA. Yay!