Saturday, 7 July 2012

Brus I Marisi Idu U Berlin



Dok je Brus balansirao nase putne torbe kraj vrata podzemne zeljeznice, ja sam se zavalila u sjedalo te momentalno primjetila malu frckavu nasuprot sebe s laznom Balenciaga torbom. Ponosno sam stavila svoju (pravu) u prvi plan, munula nogom Brusa u cjevanicu te prosaptala: "Ej, nu...ima laznu torbu."
Brus je podigo pogled i iako ga nije bilo briga za modu, lazne i prave torbe, prozborio: "Tsssssk...ko je vidio u Londonu lazne torbe nosat. Tssssk...previse ljudi te moze skuzit."
Bila je to tocna reakcija. Ona koja ce me drzat nasmijesenom ostatak dana. Mene je lako zadovoljit.

Na aerodromu mi je raspolozenje malo splasnulo jer je zenska osoba ispred mene u redu za cekiranje imala suncane naocale nataknute duboko na nos. Ja sam svoje zaboravila.
Nije mi bilo druge nego pocet je opanjkavat kako nosi suncane naocale u 6 popodne u gradu gdje sunca necemo vidjet bar do srpnja.
Brus se opet slozio. Pametan je on.

Posto je kompanija s kojom smo isli bila low-cost, znacilo je to da se za sjedala treba izborit i jurisat na njih. Izlaktarila sam se do dva sjedala kraj krila, iza motora i kraj emergency exita.
"Je li Brus, znas li ti zasto sam ja izabrala bas ova sjedala?", rekla sam vazno.
"Ne znam."
Potom sam mu objasnila kako sam provela istrazivanje (koje se sastojalo od religioznog gledanja svake emisije "Air Crash Investigation") i zakljucila da je avion najcvrsci na krilu te da su sanse za prezivit vece. Iza motora smo morali sjest da ne bi slucajno upali u njega i bili samljeveni zivi u slucaju raspada aviona.
Brus je preokrenuo ocima, no ja sam bila zadovoljna svojim izborom.

Prije nego sto sam pocela buljit kroz prozor ne bi li uocila rane znakove potencijalne avionske nesrece imala sam vremena primjetit da je do Brusa sjela Njemica izbeljenih ociju i dugackog spicastog nosa te pocela buljit zaljubljeno u njega.

0 comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...