Brazil-Skorena Ljiga, Kisa I Nestanak Struje

Krocila sam nogom u bus i potrazila moje sjedalo.
Bilo je zadnje. Do mog sjedala se s jedne strane kocoperio wc, a s druge Francuz posranog lica. Na sjedalu se kocoperila skorena ljiga.
"Jebiga.", pomislila sam i stavila papirnatu maramicu na skorenu ljigu da mi se ne preslika na guz.
Francuz je promrljao nesto o tome kako smo loseri busa jer imamo zadnja sjedala.
Ako je to bila istina, ja sam bila veci loser od njega jer je on imao prozor, a ja wc i skorenu ljigu.

20 minuta nakon polaska vec smo stigli na prvu stanicu. Bio je to Foz Do Iguacu, brazilska verzija Puerto Iguazua.
Tamo je izislo kakvih 10tak ljudi.
"Oho!", pomislila sam ja i osacala njihova napustena prednja, pa i solo mjesta.
"SENOR!", razderala sam se prema kondukteru:"SENOR! Ocemol' mi pokupit jos putnika, a?"
"Jok, sad idemo direktno u Sao Paulo."
"A jel se mogu premjestit na prednje sjedalo, a?", drekala sam dalje.
"Mozes."
"Jupi!", rekla sam ja i ugrabila prednje, solo sjedalo kraj prozora.
Bolje od toga nije moglo.

U Sao Paulu me docekao Brus i kisa.
Padala je nemilosrdno i tropski gusto.
Onda je nestalo struje.
Primjetila sam da u Juznoj Americi cim malo kisa padne, nestaje struje.
"Mozda je to Juznoamericki narodni obicaj.", mislila sam.
Dosla je i vecer, al struja jos nije pomolila glavu.
Nacubila sam nos na staklo i gledala mrkli mrak grada.
"Idjen ja malo van.", najavila sam.
"Imisusovo ti.", rekla je Sveki: "Sve je puno sumnjivog naroda.".
Jos je rekla Brusu da me odgovori od nauma, al Brus je bio u kupaoni i nije cuo.
Ja sam iskoristila priliku i isuljala se van.

Vani su vladali sumnjivci.
Suljali su se okolo i trazili priliku da nekog opljackaju.
Prestrasila sam se ko vjeverica i momentalno vratila nazad.
Nadala sam se skorom dolasku struje.