Brazil-Odbor Za Docek

Nakon izuzetno ucrvljavajuce i iscrpljujuce voznje avionom, koja se sastojala od dosadnih filmova, gnjezdenja na neudobnoj stolici ekonomske klase, par turbulencija, jednog turbulencijskog propadanja pri kojem je pola aviona vristalo te mog osluskivanja rada motora, dotakli smo brazilsko tlo.

Red za strance protezao se dokle doseze oko. Imigracija se sastojala od 2 (slovima: DVA) radnika koji su pasose pregledavali u tancine i bolila ih je ona stvar sto ste upravo proveli 15 sati u avionu zgrbljeni u stolici ekonomske klase i sto bi lijevo jaje/jajnik dali za vruci tus i topli krevet.

Poslije 40 minuta, dosao je red i na me.
"Hrvatska....hmmmfhh....tebi ono treba viza, a?", pitao je mungos na imigraciji.
"Jok, ba, ne treba.", reko ja.
"Kako ne? Idjen ja to provjerit."
"E moj mungose, to bi ti trebo znat, a ne ic provjeravat.", pomislila sam ja.
15 minuta docnije vratio se i zakljucio da mi ipak ne treba viza i da su ga zbunile prijasnje vize u mom pasosu.
Precizno mi je udario biljeg i pustio me u zemlju.

Kod Brusovih su nas docekali njegova mater, caca, brat, portir od zgrade, te jedno desetak susjeda.
"Nudje Brusa!!! Nudje!! Nudje Engleza! Nudje! Aiiii! Nu kako je bijel! Ma Englez i gotovo!"
Netom poslije iscudjavanja Brusu, slijedila su izcudjavanja meni:
"Nudje Brusove cure!! Aiii, prava je gringa! Nudje! Nudje kako govori portugalski! Aiiii! Nudje!"
Potom su nas izgrlili, pa i izljubili.
Muski susjedi su najvise grlili mene. Niz ledja im se cjedio znoj, a oni su me stiskali sapama i govorili:"Asti Gospe, nudera gringe!"

Bila je to scena ko kad kod nas dodje stric iz devetog kolina iz Amerike ili rodica na privremenom radu u Njemackoj dovede Karl-Hansa kuci pa se cijelo selo skupi i svi se iscudjavaju i nikako da odu iz kuce nego drze Markove konake do kasno u noc.

Sa zebom sam pomislila kako je ovo tek pocetak te jos moram srest rodbinu (iz svih kolina) te prijatelje.
Ipak, vani je sijalo sunce i ocekivale su me plaze. Odma mi je bilo lakse.