Dubrovnik-Englezi Vole Gorit

"Ocemol' na plazu?", pitala sam Brusa.
"Ocemo."
"Al ja ne smim izgorit....Iznajmicemo suncobran.", naredila sam sjecajuci se epizode iz Brazila di je Brus reko "lako cemo", a ja izgorila.
"Dobro.", slozio se on sjecajuci se mog kvocanja koje je uslijedilo mom sagorijevanju.
"Al prvo ocu na sladoled.", zakljucih konacno ja.

Na sladoledu se skupilo cirka 4 cruisera ljudi. Sladoledarnica je bila ko kula babilonska. Cuo se svaki jezik na kugli zemaljskoj i svaki narod je zivio svoj stereotip: Cesi su tiho gundjali o cijenama, Azijati seprtljali i gubili novac po podu, Ameri se drali da jel mogu placat u dolarima, a Rusi se razbacivali parama: "Sta jednu kuglu, daj sest!".
Dok sam strpljivo cekala u redu i pogledom milila slatke kornete, s ocajem primjetih da sladoledar ljudima daje obicne.
"Ajme, sta cu ako i meni da obicni kornet, a ne slatki?", mislila sam: "Ja cu odma docim mu ruka krene prema obicnom napravit zaskok i rec NEMOJ, NECU TAJ.". Mislim da su mi se cak i dlanovi malkice poceli znojit. No, nisam se trebala bojat; sladoledar je meni odma uvalio slatki kornet; bilo je ocito da izgledam ko guzicarka koja voli slatko.

Na plazi su lezaljke bile 50 kuna. Svaka.
"Koja pljacka", mislila sam predajuci novac za lezaljke. I suncobran.
Englezi su vec zauzeli najbolja mjesta i posolidzali se ko purani jedan do drugog prvi red do bara i prvi red do mora.
Nije nam bilo druge, pa smo Brus i ja sjeli u srednji red. Nas red nije gledo ni na bar ni na more nego na dvometarske gace raznoraznih stranih turistkinja.
Iz gaca im se razlijevalo res peceno salo.
"Vidis ti ovo, Brus", rekla sam, "Toga u Brazilu nema."
Po razjareno ljutoj crvenoj boji koze, zakljucila sam da se Englezi iza nas peku na suncu bar dva dana uzastopce od jutra do sumraka i da, iako su suncobrane platili 50 kunica, nemaju nikakvu namjeru koristit isti u svrhu sunceve protuobrane.
"Mozda ne znaju kako se pali suncobran.", zakljucila sam konacno i zashushurila se jos dublje pod hladovinu.