Brazil-Come Fly With Me

U Rio de Janeiru sam. Kod frenda.
Sjedim i znojim se.
Imamo par sati odmora prije nego krenemo na Novogodisnji dernek s jos 3 miliona ljudi na Copacabanu.
Let ovamo je, po obicaju, bio lud i nezaboravan.
Naravno,  nisam se spakirala sve do pol sata prije nego kaj sam trebala krenut na aerodrom, a onda me uhvatila panika. Potrpala sam sve i svasta i krenula sa “samo” sat vremena zakasnjenja. Jos sam dobro prosla koliko sam traljava.
Na check inu su zbog mog velikog zakasnjenja sva dobra sjedala u avionu otisla. Tja.
Nish, uguzila sam se u svoje sjedalo i snimila susjede. Do mene su sjedili dvoje iz Bolivije…zensko i musko. S druge strane, neka bljedunjava Australijanka koja je cim je sjela izvadila debeli snop biljezaka iz kemije i pocela UCIT!!!!
Bolivijanka je pocela laprdat u roku odmah i to brzinom rafalne paljbe.
Nije stala jedno 4 sata. Jebo…ja pricam brzo i puno, al ona je ocito isla obarat svjetski rekord u laprdanju.
Primjetila sam da Brazilci ne jebu propise o rucnoj prtljazi u avionu ni pol posto.
Seljaci su ko i mi, Rvati.
Sa sobom nose u prosjeku 4 rucne torbe, jedan kofer srednje velicine, 2 kartonske kutije, 5 vreca iz Duty Free i kuhinjsku garnituru….sve to kao rucnu prtljagu.
Ja sam civilizirano nosila jednu torbicu i jednu vrecu iz Duty Free.
Brazilci ispred mene su na to uskliknuli “Nossa!!!” (u prijevodu “As ti Gospe!!”)  i brze bolje potrpali ostatak svoje prtljage u moj pretinac.
Sto je znacilo da su  njih troje imali jedno 4 avionska pretinca.
Nakon otprilike sat vremena potrpavanja brazilske prtljage svi su se uguzili na svoja sjedala i poletili smo s isto toliko vremena zakasnjenja.
Bljedunjava Australka je skuzila da joj se sjedalo ne spusta i meni je odmah sinula lampica u glavi te sam joj rekla da ne moze jadna sjedit na sjedalu koje se ne spusta svih 13 sati leta te da zove stjuardesu da je premjesti. To sam sve zasladila s jednim “Mozda te upgrade u business klasu”.
Australki se na to lice ozarilo, pozvala je stjuardesu, ova ju je premjestila jedno sjedalo IZA, a ja sam imala dva sjedala za uguzit se, meskoljit i lezat. Most excellent!!! Ostali putnici su me gledali s mrznjom i zavisti, a ja sam molila boga da nam se avion ne srusi jer mene garant niko ne bi spasio iz ciste mrznje sto sam imala dva sjedala za sirit se.

Brazilci su odmah poceli laprdat, druzit se i drzat sveopci dernek u avionu.
Posebno ih je zanimalo gdje idu stranci, odakle su, sta ce radit u Brazilu, pricaju li portugalski i cim bi saznali odgovore na ta pitanja, napisali bi svoju adresu i telefon na komad papirica i pozvali te da ih nazoves i SVAKAKO posjetis.
Stranci bi na to dobili zbunjen izraz lica i zahvalili se drhtavim glasom te molili Boga da cijela brazilska nacija nije tako psihoticna kao primjerci u avionu.
Najbolji dogadjaj ikad (i ja jos uvijek ne mogu vjerovat da se to dogodilo) je kad je Bolivijanka izvadila snop fotografija iz torbe i pocela objasnjavat: “Ovo je moja tetka Ana Luisa, ovo je moja kcer Maria Carmen, moj tetak Jose Fernando, itd…itd…, ovo su moje EROCKE fotografije (na to su uslijedile fotografije nje obucene u tange, golih sisa kako se guzi prema kameri te slike nje obucene u nesto cipkasto, crno i prozirno i vidjela joj se micica), ovo je moja kuca u La Paz…itd itd…”
Ne trebam posebno napominjat da je dobro sto sam sjedila na sjedalu kad je dosla do erotike u kucnoj radinosti inace bi pala u tri nesvjesti.
Cim je pilot najavio da smo poceli spustanje, Brazilci su se poceli dizat
i vadit svoju prtljagu. Stjuardesama se nije dalo dizat sa sjedala nego su ZVIZDALE na dizaoce da izvole sjest dok se avion ne spusti na tlo.
Kad smo konacno sletili, cijeli Latino-americki dio aviona je poceo bjesomucno pljeskat, a stranci su se zbunjeno pogledavali.
Bolivijanci su se nasmjesili i rekli da je obicaj pljeskat nakon dobrog leta.
Dernek!