Argentina-Trpam Djecu U Dzepove

Primjetila sam da sam postala prasnjava i izlizana. Ne od toga sto se ne perem i ne lickam nego od putovanja po pripizdinama. Tamo vrijedi pravilo: sto se vise lickas, to si poderaniji, prasnjaviji i izlizaniji. Uostalom, ako si uredan, onda nisi bjelosvjetski putnik (ko ja) nego najobicniji turist ficfiric vulgaris.

Sjela sam tako neuredna u najbolji restoran u gradu, cekala pastu (da kravama dam predah) i gledala ljude koji prolaze. Sva djeca bila su neizmjerno slatka. Htjela sam ih trpat u dzepove i nosit kuci.

cinjenica: najveci kompliment koji ja mogu uputit nekom ili necem je da ga zelim strpat u dzep. ako vas jos zelim odnijet kuci u dzepu, to je bonus kakav se ne dobije cesto. gornje pravilo vrijedi za sve, osim za filmove. ako ste film, najveci kompliment koji vam mogu uputit je da vas zelim kupit na dvdu.

Pasta je, kad je dosla, bila prekuhana. Primjetila sam da u Argentini, pa i u Brazilu, narod voli prekuhat pastu i da im je koncept al dente totalno nepoznat. Osim sto je prekuhaju, na pastu stavljaju neku imitaciju parmesana. A meni, otkako idem na krkove s Guzijolom, niko ne moze muda pod bubrege prodat kad je rijec o hrani.
Odlucila sam se drzat kravetine.