Monday, 9 July 2012

Argentina-Najbolja Voznja Busom Ikad (Jedna Od Tri)



"Jel postoji bus do Puerto Iguazua?", pitala sam na salteru.
"Postoji.", rekla je salter-pica.
Onda je jos rekla:"Bus mijenjas tu i tu. Tri busa sveukupno."
"Al sad si rekla da postoji bus.", zacudila sam se ja.
"Pa postoji.", zacudila se i ona, ocito ne shvacajuci koncept direktnog busa.
Kupila sam tri karte za bus i pripremila se za odiseju od 30tak sati u istima ukljucujuci presjedanja.

Prvi Bus:
Digla sam se u 3:50 ujutro. Bilo je to nesto novo za mene. Neki Svicarci u odsjedajucoj kuci za turiste su jos uvijek jaranisali. Jaranisali dok sam se ja dizala.
"Kakav je ovo turizam, jebem ih u prkno. Nocni?!", pomislila sam gorko dok sam teglila prtljagu.

Bus je bio kategorije vulgaris te pun Indijanaca natovarenim sveznjevima i cebadi koji su isli ko zna gdje.
Bila sam jedina strankinja i jedina ne-Indijanka na busu te strsila za dvije glave u vis od ostalih ko govno u oku.
Cim su usli, Indijanci su brzo i vjesto svoje sveznjeve i pakete porazmjestali po busu. Moj "svezanj" nije imo di nego meni medju noge.
"Bit ce ovo udobna voznja.", pomislila sam sarkasticno.

Kako smo stajali na kojoj stanici, tako su u bus ulazili prodavaci koji su mesetarili sokovima, kavama i sendvicima.
Vidila sam da Indijanci kupuju i zvacu sendvice, pa sam kupila i ja. Kud svi, tu i mali Mujo.
(Mali Mujo, to sam kao ja.)

Prolazili smo kroz planine. Krajolik je bio ko iz price. Ne bilo kakve, nego bajkovite price. U to je pocelo i sijevat, pa i grmit, pa i kisit.
Sjetila sam se da je u toj regiji kisa rijetka ko llame u Hrvatskoj pa sam brze bolje zalijepila nos na prozor da ne propustim taj rijetko vidjeni spektakl.
Pocelo se i mracit.
Meni je nos jos uvijek bio zalijepljen na staklo jer sam gledala kako gromovi i ostala bogovska pirotehnika obasjavaju planine surealnim svjetlom.

Odjednom smo stali. Nigdje nije bilo nicega.
"No, krasno, bus se pokvario.", pomislila sam i ostala sjedit.
Indijanci su se, medjutim, jedan po jedan poceli dizat, oblacit i kupit svoje sveznjeve te izlazit iz busa.
"Mozda oni ovdje zive. Mozda je ovo rezervat. Ili nesto.", pomislila sam i dalje ostala sjedit ko gljiva.
"Ti ne ides van?", odjednom me upitala krezuba Indijanka.
"Ne.", rekla sam ja glumeci sampinjon (iako mi to nije omiljena gljiva. omiljena gljiva mi je vrganj. pa i shiitake.).
"SVI VAN!!! FEDERALNA ZANDARMERIJA!", zaderao se neko u mom smjeru odozdo.
"WARGH!", prepala sam se ja i izisla skup s torbom.

Vani je lijevalo ko iz kabla.
Indijanci su bili posolidzani u dvi crte. Jedna za zene i jedna za muskarce. Stala sam u onu za zene.
Primjetila sam pse njuskace kako ruju po prtljazniku busa.
Ispred nas su stajali federalni policajci. Imali su puske i izgledali su ko da se s njima ne smije zajebavat.
Poceli su pregledavat torbe i sveznjeve jedan po jedan.
Kako je ko bio pregledan, tako je bio poslan stajat u ko nekakav tor, samo ne za ovce, nego za ljude.
Muskarci su bili gotovi prije zena. Puno prije.
Bilo mi je drago vidjet da neke zenske karakteristike vrijede u cijelom svijetu usprkos razlicitosti kultura. Recimo, karakteristike da se u putnu prtljagu stavi sve sto posjedujes.
"DOKUMENTI!!!!", zalajao je zandar na mene kad je doso moj red.
Dala sam mu pasos. Sumnjivo me odmjeravao i gledao ispod oka.
"Jel ti mogu pregledat torbu?", pitao je potom.
"Smijes.", rekla sam znajuci da bi je pregledao i da sam rekla ne.
Potom su nas pustili nazad u bus.
Ne znam sto su trazili, ali droge sigurno nisu s obzirom na cinjenicu da je, izuzev mene, svaki putnik busa mahnito zvakao vrecicu kokinog lisca.

Nedugo potom usli smo u omanji gradic. U cijelom gradu nije bilo elektricne energije.
"To je zato jer pada kisa.", objasnili su mi Indijanci.
Ako mislite da je nedostatak elektrike sprijecio stanovnike tog grada da jaranisu po ulicama, zajebali ste se.

Da nam ubiju vrijeme, pa i uspomene na nemile dogadjaje sa zandarmerijom, osoblje busa pustilo nam je film.
Film je bio "Deuce Bigelow: Male Gigolo". Bio je to jedan od losijih filmova uopce.
Indijanci u busu su se grohotom smijali i zabavljali. Najvise su im se svidjele scene s aluzijom na sex. Za takve scene rezervirali su najgrohotnije smijanje.
Kad je film zavrsio, a osoblje busa spoznalo kako je film poznjeo veliki uspjeh kod putnika, pustili su film jos jednom. Isti film.
Ovaj put se niko nije smijao. Samo su tuzno gledali uokolo ko vjeverice.

Drugi Bus:
Bio je pun zlih Nemaca.

Treci Bus:
Na stanici za ocekivanje treceg busa su kraj mene cekali neki Englezi. Bili su debeli i iako ja nisam najmrsavija osoba na svijetu, zena je bila bar dva put veca od mene.
Za vrijeme sjedenja do mene (circa 20 minuta) popila je litru soka od narance ko od sale. Mozda je mislila da je to zdravo. Imala je tanka usta i crne suskave hlace.
Njezin muskarac izgledao je ko engleski debeljko-dobricina koji se na nogometnim utakmicama, i samo i jedino na nogometnim utakmicama, pretvori u huligana.
Isli su mi na zivce. Uglavnom zbog toga jer su me podsjecali da uskoro i ja krecem za zemlju Kraljice Elizabete D Druge, smedje-sivog mora te jos sivljeg neba.
Srecom, ubrzo je doso autobus pa ih nisam vise morala gledat.

Uzela sam autobus prve lezece kategorije. Uzvrpoljila sam se jer nisam imala solo sjedalo i jer sam znala da ce, kakve sam srece, kraj mene sigurno sjest neki mungos koji ce htjet pricat.
Kao mungos se ispostavio covjek ne do mene, nego stari ispred mene. Cim je osoblje busa pocelo pokazivat film (Mr & Mrs Smith), stari se usplahirio ko vjeverica. Stajao je uspravan ko zeko i migoljio amo-tamo blokirajuci ekran.
Na kraju mi je puko film te sam mu rekla: "Slusaj strikane. Mi zelimo gledat kako su se Brad i Andja nasli, sljubili i postali Brandjelina."

cinjenica: sto sam zapravo rekla je bilo: "oprostite molim vas, bili bi se ikako, slucajno, mozda mogli pomaknut, pretty please da khm...mi mozemo gledat kako su brad i andja postali brandjelina. please. thank you. did I say thank you? thank you once again. kind sir."

Covjek do mene, iako nije bio totalni mungos, je, bas kao sto sam i predvidjela, jedva docekao pricat. Prilika mu se pruzila kad je uzeo termos bocu i napravio sebi yerba mate caj (citaj: zelenu kashu) sto ga svi Argentinci piju.
"Os i ti?", okrenuo se meni i pitao ozarenim licem.
"Daj.", rekla sam i potegnula. Caj je bio neopisivo odvratan. Pomislila sam kako sam ga mogla probat i prije nego sto sam odlucila teglit par kutija istog u Brazil i London za uspomenu. Jos sam razmisljala o tome dal da povratim ili ne. Odlucila sam se za ne jer nisam htjela bit nepristojna pred argentinskim biznismenima i starim zekom s kojima sam djelila kupoljak prve klase.
"Os jos?", pitao je covik do mene.
"Necu.", rekla sam.
"OKlen si ti, a?", pitao je dalje on sretan da je zapoceo konverzaciju.
"Iz Hrvatske."
"I ja.", rekao je on, cijelo vrijeme govoreci spanjolski.
Pogledala sam ga ispod oka. Izgledao je ko Slovenac sto je tek nedavno siso s Alpa, onako kuruzan i zdrav.
"Khm...a oklen iz Hrvatske?", pitala sam ga.
"Ne znam."
"Jel pricas hrvatski?"
"Ne."
Nisam mu imala srca rec da je Hibrid veci Hrvat od njega.
Potom mi je uvalio vizit kartu i reko da ga posjetim turisticki. Na vizit karti je pisalo: Ricardo Perancih. Jos je pisalo da je direktor u kompaniji koju drzi izvjesni Emilio Druzianich. Po ne znam koji put mi je bilo drago kako smo mi Hrvati snalazljiv narod.

Nakon toga smo malo sutili. Bus je iskoristio nasu sutnju da s asfaltiranog puta predje na neasfaltirani. Postalo mi je jasno zasto je u vodicu za turizam pisalo da bus ide mukotrpnim putom preko Chaco Valley. Gombalo nas je ko vrece za krumpire. Prva klasa ili ne. Zakukuljila sam se u svoje cebe i "jorganisala". Vani sam gledala mini svinje kako poskakuju po kaljuzi.

Negdi u po noci, bus je stao.
"Sta je sad?", mislila sam.
Ostali su se uzvitopirili.
"SUDAR! SUDAR!!!", uzvikivali su i ubzano oblacili cipele i jakne te izlazili van.
Ispred nas su sa strane lezala dva kamiona i dva auta. Vidila sam da neki leze po podu. To su bile zrtve sudara. Nadala sam se da su zivi. Nije mi bilo jasno kako su se uspjeli sudarit na ravnici, al onda sam se sjetila da svi Argentinci misle kako su bas oni trebali imat karijeru vozaca formule jedan.

Konacno smo se poceli priblizavat Puerto Iguazuu.
Pocela sam skupljat svoje prnje i izlazit van.
Vjever-zeko mi je pri izlasku dobacio: "Goobledeegook?"
"Huh?", nisam ga razumjela.
"Gooble-DE-GOOK?", rekao je on sporije i glasnije u nadi da cu sad razumit.
"Ne.", izabrala sam ja jedan od mogucih odgovora na njegovo pitanje i izisla van.

0 comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...