Bus terminal u Tucumanu sastojao se od 50tak perona, ogromnog kipa Bogorodice koju je lokalni narod obasipao cvijecem, poljupcima i milovanjima te osobnih televizija (zasto se nasi toga ne sjete?) na kojima je narod uglavnom gledao takmicenje u ballroom dancing.
Bus je u Tucuman kasnio sat vremena, al je u Saltu dosao na vrijeme. Mislite li da je vozac vrijeme nadomjestao ludjackom jurnjavom, u pravu ste.
Vec pri ulasku u Saltu primjetila sam da i ovdje kolo vode Hrvati. "SUBISCH POR EL PRESIDENTE!", vristali su svi zidovi te posteri. Posteri koje je dizajnirao stanoviti Pablo Perovich. Momentalno mi je bilo drago sto sam predstavnik tako snalazljivog naroda.
Salta je nakon Tucumana bila pravo otkrice. Gradic je smjesten u dolini Anda, okruzen planinama, pun kolonijalne arhitekture, a na prekrasnom centralnom trgu grane drveca su se savijale pod tezinom ogromnih mirisljavih limuna. Narod se uglavnom sastojao od Mestizosa (mjesavina bijelaca i Indijanaca) koji su pjevali, svirali i erm...protestirali na glavnom trgu.
Na svakom uglu su stajali prodavaci kokica, kricavo fluorescentne slatke vune te sladoleda. Odma mi se svidilo i odlucila sam ovdje ostat par dana pa makar Liberty, Ana(rhija) i ja bile jedini turisti.
Nisam se trebala bojat. Hostel je takodjer bio pun.
Falile su mi jos samo llame, al sam osjecala u kostima da ce i one doc na red.
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
rss
twitter
pinterest
facebook
0 comments:
Post a Comment