Monday, 9 July 2012

Argentina-Kravetina, Komarci I Naotekba



Veselila sam se kravama ko svinja blatu.
Krave se meni nisu veselile.
Kako se nisu veselile meni, tako se nisu ni cinjenici sto zive u Argentini, zemlji koja je turistima nasla za shodno prodavat ne samo postere prirodnih ljepota Argentine, nego i postere s razlicitim rezovima krave.

Vec prvog dana otkrila sam otmjeni restoran koji je sluzio kravetinu. Ne da je to bio neki pothvat. SVI restorani su sluzili kravetinu.
Zaskiljila sam kroz prozor i zalijepila cubu na staklo restorana. Unutra su bogati biznismeni krkali lunch. Izgledali su ko da su sad sisli s konja i s livade na kojoj su tren prije igrali polo s Kraljevicem Charlesom.
("kraljevic" zvuci bas gala i gejpederski.)

"Dobar dan. Ja bi jela.", rekla sam otmjenom konobaru i uputila se ka stolu na terasi.
U prvi mah nisam primjetila da na terasi sjede samo turisti, a da su svi domaci zakukuljeni unutra.
"Nudera glupog naroda sto sjedi unutra umjesto da uzivaju na suncu i gledaju kako povjetarac draska jedrilice i jahte na vodi.", mislila sam.

Ubrzo je postalo jasno ko je tu glup.
Komarci su se obrusili na mene cim mi je guzica plenila na stolicu.
"Jebenti, kakvi su ovo mega-komarci koji napadaju usred bijela dana. Pa tek je lunchtime.", mislila sam.
Oni nisu mislili nego su grizli. Dvaput u nogu, triput u ledja, jednom u ruku i triput u obraz. Obraz koji je momentalno naotekao. Izgledala sam ko buhtla. Buhtla koja jede steak.
Kako je dosla hrana, tako su, osim komaraca, dosli i golubi. Htjeli su i oni nesto krkat. Setali su se po mom stolu ko da su u vlastitom dvoristu i htjeli capat moj steak, moju salatu i moj krumpir s persinom. Persinom koji mi je zastajao u gusto poslozenim zubima.
Najkrzljaviji golub je bio i najuporniji. Imao je pohaban vrat i izgledao ko olinjali, mladji, manji rodjak bjeloglavog supa.

Ako mislite kako su me sve gore nabrojene nedace pokolebale u krku, prevarili ste se. Krkala sam ko trooper. Za kraj sam i strudlu narucila. Bila je to najveca strudla ikad. Ko omanja planina, ko moj osobni Mt Everest.
"Jebentisunac, pa ovi ima ko kad moja mater napravi strudle za deset dana.", mislila sam zvacuci.
Nisam sve zavrsila.

Zahvalila sam se, platila i onda u wc osla provjerit naotekbu (mislim da ova rijec ne postoji) na obrazu.
Izgledala sam ko da su me pcele jele.
Bio je to rat. Rat izmedju komaraca i mene.
Odmarsirala sam do najblize apoteke i rekla apotekar-teti na portugalskom:"IMate li nesto protiv komaraca?"
Apotekar-teta je rekla:"???"
Gledala me sumnjicavo ispod oka. Nije me razumila.
Probala sam opet:"Mosquitos?"
"???"
"Moscas?"
Opet tupi pogled.
Ispod oka sam vidila da je bacila oko na moj obraz.
Osmijeh raspoznavanja (a mozda i podsmijeha) razgalio joj je lice:"Aaaa, goobledegook, si?"
"Si.", rekla sam ja nadajuci se da je rekla "komarac".
"Por despues?", pitala je ona dalje.
"Ne, jebo te. POR ANTES.", rekla sam ja vidno iznervirana jer koji ce mi kurac nesto protiv komaraca NAKON sto me ugrizu.
"Oprostite, nemamo.", rekla je ona, slegnula ramenima i okrenula se na peti.

"Ko vam jebe mate'", rekla sam ja nevidljivim komarcima i odlucila Buenos Airesom hodat zakukuljena ko Arapkinja:"Da vas vidim ocetel onda grist."

P.S.
Odluka zakukuljenja trajala je ravno jedan sat.
Komarci su pobjedili.

0 comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...