Neki Su Se Omuzili U Petak-Pripreme

...ti neki iz naslova, to sam ja. A Brus se ozenio, jelte.

Vjencanje sam, ko prava Bridezilla, pocela planirat cim me zaprosio u Estoniji.
Glava mi se vrtila od destinacija, krinolinastih vjencanica, fotografa, cvjetnih aranzmana, i inog.
Onda me ista pocela boljet.
Brzinsko gunshot vjencanje u Las Vegas stilu mi je postajalo sve primamljivije i primamljivije.
"Ej, ba, a da mi batalimo pripreme i uzmemo se na brzaka prije nego sto se predomislimo.", pitala sam Brusa.

Pristao je.
Bukirali smo opcinu, a oni su izvjesili na oglasnu plocu da se Brus i Marisi zene tog i tog dana. Jos su izvjesili kolko nam je godina i di zivimo. U slucaju da nas neko oce stalkirat, jelte.
Sad sam se morala brinut samo o tome sto cu podabuc i ko ce mi bit fotograf.

'Aljinu i fotografa sam brzo rjesila.
Al cipele, cipele su morale bit specijalne. Odma sam se uputila u meccu najboljih cipela na svijetu "Christian Louboutin", umarsirala unutra, uzela naramak raznobojnih cipela, plenila guzicom na opulentni divan i rekla prodavacici:"Dede, dones'mi sve ovo u broju 6"
Dok je ona trazila cipele, ja sam rasirila nos i mirisala zrak. Mirisalo je na bogate tete i skupe cipele na kojima nije napisana cijena.
"Jebateled, moracu se izblamirat i pitat cijenu", mislila sam u sebi.

Prodavacica je u to posolidzala cipele isprid mene, a ja sam kobajagi nonsalatno propitivala kolko koje kostaju.
"dvista...trista...dvistacetrdese'...dviiljadeicetris..."
"MOLIN!", prekinula sam je:"Jesil to upravo guknula dviiljadeicetristo, krvi ti Issove?"
Uzela sam cipelu i promotrila je. Nije imala nit suho zlato nit dijamante po sebi.
"Erm....to je krokodil", rekla je prodavacica.
"Vratidera ti to na policu", rekla sam ja.
Bidni krokodil nije ni zna da mu koza toliko vridi.
Na kraju sam uzela plave cipele na sljast. I bolje da svitle, da ljudi vidu izdaleka da dolazim.

"Je li, jesil kupio odjelo?", pitala sam Brusa tjedan dana prije vjencanja.
"Nisam", reka je on.
"Dobro. To cemo ic zajedno kupit. Moras se uskladit sa mnom."
"Zasto?", pita je on.
"To je tako. Obicaj.", slagala sam.

Osim sto nismo imali odjelo, nismo imali ni prstenje ni restoran, ni goste, ni kumove, ni buket cvica sto ga ja ka moram bacit pa ako ga neka uvati, ta se ka omuzuje slijedeca, al u stvarnosti svi znaju da to nije tako i da ce se ta najvjerojatnije zadnja udat.
Usprkos svemu, bili smo lezerni ko Kinez kad se digne ujutro pa malo vjezba tai-chi.
"Jestel' nervozni?", pitali su nas poznanici.
"Kako se osjecate?". pitali su nas drugi.
"Ne, lezerni smo i relaxirani", odgovarali smo u unisonu Brus i ja.
Nismo lagali.