Monday, 9 July 2012

Naguzilo nas Na Wembleyu



"Utakmica, utakmica, utakmica!!!". Nabrijavala sam se na dvoboj Engleza i nas na Wembleyu tjednima.
Cak i Brus ide gledat kako cemo razbit Engleze. Hrvatski zet. U hrvatskom dresu.
Pojacanje iz domovine bilo je i vise nego dobro-dva rodijaka, jedan brale i jos sedanosantisuca pijanih Rvata.

Na dan utakmice, jamila sam hrvatsku zastavu, a Brus se podabuka u hrvatski dres.
"A hrvatske carape?" pitala sam ga.
"Ne pretjeruj.", odgovorija je.

Na Piccadillyju se skupilo sijaset Hrvata. Sjedili su ko cukovi na onom kipicu, pili pivo, derali se i ko mladi majmuni pentrali se po zgradama i vijorili barjakom.
Momentalno sam se osjecala ko kod kuce.
"To! Nek Englezi vide sta je Hrvat! Mashala!"
Pod nogama su mi skripile odbacene i tugaljivo prazne limenke piva.
"Dobro smo im smeca ostavili, a?", rekla sam.
"Nije to nista. Svako po ure, uru Englezi dodju i pociste.", odgovorija je rodijak (nazovimo ga Dalmosh. Htjela sam ga zapravo nazvat Tovar sto bi bilo puno zvucnije, al se na taj prijedlog uzjogunija i reka da ce ga zajebavat neke njegove sto mi citaju blog. Dakle, Dalmosh.).
Nakon par popijevki i par limenki piva, odlucili smo krenit put Wembleya.

Brale je odma preuzeo komandu i poceo dirigirat Hrvate da pjevaju i rastjeruju Engleze.
"Brale mi je hahar i huligan. Cool.", sinulo mi je dok je on sam baritonski nadjacavao grupu od kakih 20tak Engleza borbenom pjesmom: "Bjezite ljudi, bjezite iz grada..."
Posto je put do Wembleya bio dugacak i naporan, a muski dio moje pratnje dobro naliven, put smo morali prekinut cak par puta zbog pish pauza.

Kad smo se konacno nasli kraj svete krave nogometa, odma me stegnilo oko srca. Nebo je bilo ruzicasto-purpurno, a Wembley se bjelasao i goropadio. Bila je to cista romantika.
Dalmosa je, cini mi se, isto steglo oko srca, jer mi se okrenija i sa suzom u ocima odlucno reka: "Pobjedicemo ih! Pobjedicemo!"
Brus nije nista reka. Uglavnom zbog toga jer mu se, i nakon pet godina sa mnom, hrvatski svodi na "pivo" i "bok".

Ulazeci na stadion, razglas je upozorava publiku da ne stoje nego da budu pristojni i sjede ko gospoda.
Brale mi se na to obratio s ozbiljnim pogledom u ocima: "Da nisi sjedila, jesi cula? Hrvati ne sjede!"
Brus i ja smo imali sjedala odma iza gola kraj raskola koji je djelia publiku na Engleze i hahare.
Englezi su ko ficfirici sjedili na stolicama. Malo koji od njih je ima nacionalne boje. Vecinom su bili u obicnoj odjeci bez, smedje i crne boje koja ide uz njihov bez, smedji i crni grad.

Pocela je i utakmica, a mi smo momentalno poceli nadglasavat Engleze. Krajem oka vidila sam da mi se brale probija u prve redove i da odozdo dirigira navijacke podvige.
Nisan se ni snasla, a vec je pa gol.
"A u p***u, a u k***c", zaorilo se iz hrvatskih grla. Brale mi je zestoko gestikulirao nepristojnim gestikulacijama.
U to je neko zapalija dimnu petardu, a zastitari su se odma uzjogunili i poceli patrolirat gori doli.
Golovi su se nizali, a mi smo navijali sve vise i vise.
Pokazacemo mi ficfiricima, ako ne kako se igra nogomet, a onda bar kako se navija.
Navijanje se isplatilo jer je u neko doba Eduardo (takodjer hrvatski zet u hrvatskom dresu) uspija ugurat krumpirinu od gola.
Zanesen poletom i srecom, neki mlatimudan je uskocija na teren.
"To!!! Ajde!!", derali su se Hrvati dok su zastitari natjeravali mlatimudana po terenu. Kad su ga konacno uvatili, mali je zaplesa i kazacok....potkoljenica gori, potkoljenica doli.
Bio je to dogadjaj veceri.

Veselje nije dugo trajalo jer je u to Shrek (W. Rooney) zabija i peti gol.
Brus se smija dok ga nisan osinila pogledom. Uspija je ipak izustit kako Brazil nikad nije tako velicanstveno bio naguzen.

Cim sam dosla kuci, na internetu sam nasla da je Brazil bija naguzen jos velicanstvenije. 6-1 od Argentine i 6-0 od Urugvaja.
Stoga, glave gore, Hrvati, u dobrom smo drustvu!

1 comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...