Monday, 9 July 2012

Brazil-Nazad U Sao Paulo



U Sao Paulo smo se iz Maresiasa vracali busem.
Prvo smo po ure cekali na prasnjavoj cesti na neobiljezenom bus stajalistu.
Nakon 15 minuta, Brusu je dojadilo pa je otiso provjerit vozni red kod covika sto prodaje salgadinhos (salgadinhos mu dodju ko neki raznorazni zalogaji za...erm...prizalogajit) kad dolazi bus.
"Nekad u cetr´ i po, nekad u pe´i po, a nekad u ses´", reka je covik.
To nas je obeshrabrilo, al ne za dugo jer se bus ipak odlucio pojavit.

Docim sam guzicom plenula na sjedalo, snimila sam da bus nema WC, a Brus je iskoristio taj trenutak da me ponudi vodom.
"Necu, jebote, nemamo WC.", odbila sam.
"Nemamo ni air-conditioning.", reka je Brus i popio guc vode.
"Ima da pisa kroz prozor kad ga uvati.", pomislila sam ja.


Nakon dvi i po ure, vozac nam se ipak smilovao i odlucio nas pustit da pisuljamo i krcemo.
Nakon pomnog pregledavanja jos jedne prasnjave ulice, otkrila sam WC u nekoj radnji di je pisalo "Samo za funkcionare i putnike NASE kompanije.". Nisam znala jesam li ja putnik njihove kompanije, al sam u svakom slucaju odlucila ukrasit njihov WC svojim slapom Nijagare.

Potraga za klopom, medjutim, nije urodila plodom.
"Ovdi nema nista za jest.", obznanio je Brus:"Samo sladoled."
"Pa onda cemo jest sladoled.", rekla sam ja.
Taman sam htjela jamit kuglu sladoleda od kave kad sam krajickom oka zapazila vojsku malih mrava koji su pedantno vojnicki hodali po raznoraznim sladoledima. Ne znam zasto, al u glavu mi je dosla popularna pjesma Rokera S Moravu "Mali Mrav".
"Mali mrav, mali mrav u njedrima nesto...joj da ga nadjem da menjamo mesto...", pjevusila sam.
Neckala sam se dvi sekunde, a onda ipak jamila sladoled.
"Kaj koji drek, ako nisam obolila u Indiji u onom restoranu sa stakorima, necu ni ovdi. Jedan mrav vise ili manje, koga boli uvo."
Brus je lizao svoj sladoled od ruma i grozdjica, a ja svoj od kave i mrava.
Bio je fin.

Osli smo nazad u bus.
Na MOM sjedalu (pomno izabranom zbog svojstva hladovine i udaljenosti od ostalih putnika) kocoperio se ljubavni par. Cmakali su se glasno i paluckali jezikom i ustima.
Stala sam ko ukopana.
Sta sad?
"Brus! OVI sjede na MOM sjedalu!", rekla sam uzbudjeno na engleskom (kad se uzbudim, zaboravim sve ostale jezike, jebiga.)
"Pa sjedi negdi drugo."
"Ali, Brus, OVO je MOJE sjedalo."
Par se i dalje cmakao, ne obaziruci se na kaos i nesrecu koju su stvorili u mojoj glavi.
"Zasto nisi ostavila nesto da narod zna da je to TVOJE sjedalo?", pametovao je Brus.
"A sta, pametnjakovicu? Kameru, novcanik ili mobitel, a?", rekla sam ja i otisla sjest na neko inferiorno sjedalo.

Cjelim putem sam drzala oko na ljubavnom paru. Cmakali su se, paluckali, a kad je vozac ugasio svjetlo i noge dizali na sjedala ispred sebe. Ko zna sta su radili...

Kad niko nije gleda, pokazala sam im srednji prst. Onako iskreno i od sveg srca.

0 comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...