Brazil-Idjen Nazad (Avijonom)

Na check-inu su Brusu i meni dali odvojena sjedala. On je sjedio na jednom, a ja na drugom kraju.
To me odma uzvitoperilo ko vjevericu:"Isse, sta cu ako mi se avijon srusi, a ja ne mogu ni Brusovu ruku drzat?"
Htjela sam plakat ko placipicka, al sam se primoravala skulirat da Brus ne skuzi koji sam ja zapravo psihopat.

Na imigraciji su Brazilci imali poseban red koji je isao kao od sale. Stranci su imali drugi red koji je gmizao brzinom puza, a opsluzivala su ga samo dva sluzbenika unatoc cinjenici da je stranaca bilo ko u prici jer je u slijedeca dva sata polijetalo kakvih 10tak jumbo jetova. Nakon 40 minuta cekanja pocela sam lagano ludit. Odjednom sam iza sebe cula neku kako se gura i dreci:"Excuse me, pustite me naprijed, moj let ide za 15 minuta.". Svi su je pustali.
"E, neces vala.", pomislila sam te nervozno dreknula:"IDE I MOJ!! CMRLJI I NE GURAJ!!!"
Zena se prepala i stala. Ako cemo pravo, vlastite dreke prepala sam se i ja. Mislim da mi je cak i pokoji grom sjevnuo iz ociju.

U avionu su nas docekale Lufthansine rezece stjuardese i uputile prema sjedalima.
Cim sam vidila da sam dobila emergency exit sjedalo s extra extra extra puno mjesta za noge, nije mi se vise plakalo.
"Ej, nu, Brus....moje je emergency sjedalo. Koje je tvoje?", dreknila sam.
Brus me pogledao mrkim okom i smjestio se u repu aviona izmedju trojice krakatih Norvezana.

Iako Brusa volim psihopatskom ljubavlju, nije mi padalo na pamet da zamijenimo sjedala.
Sjela sam i rastegnula noge svom duzinom, te pogledala skuceni narod oko sebe.
"Hihihi!", smijuljila sam se ko zlobni patuljak, zvjerala okolo i maximalno rastegnutom nogom plazila po pregradi ispred sebe. U kraj oka upalo mi je slobodno sjedalo dva reda iza mene.
"Oho, ovdje bi se mogo Brus smjestit.", nadala sam se.
Racunicu mi je pokvario zli i debeli Francuz koji se uguzio u gorespomenutu stolicu.
"Oni...os se mjenjat za sjedalo s mojim deckom? Njegovo je isto ko i tvoje samo malo iza.", rekla sam mu.
Francuz se pravio da ne razumi Engleski i slijegao ramenima.
Eventualno je rekao:"Ah, non!".
"Kako si samo zao i debeo.", mislila sam.

cinjenica: francuzi se uvik prave da ne razume engleski. to im je u krvi. recimo, zli i debeli francuz iz moje price je odjednom progovorio savrsen engleski cim je shvatio da ja sjedim u emergency exit sjedalu i velikodusno ponudio da se zamijeni sa mnom, a ne s brusom. nasmijala sam mu se u brk.


Do mene je sjedio neki covik koji me ponudio bombonima cim sam sjela.
To me momentalno alarmiralo.
"Zasto mi nudi bombone? Bice me oce uspavat drogiranim slatkisom da neometano moze otvorit emergency exit usred leta i sabotirat avion. Da, to je to.", mislila sam.
Odlucila sam ga drzat na oku.
"Jebateled, vish kako ja uvik naletim na neku cudnovatost pa ne mogu spavat u avionu ko ostali nego moram osluskivat motor ili pazit na sumnjivce.", mozgala sam dalje.

"Iman te na oku.", prijetila sam mu se u mislima, a on je stavljo plasticne case na izbocinu emergency exita te pio gin on the rocks.
"Jebenti, dobije li pijani air rage svi cemo poginut.", isprepadala sam se piljeci u njega.

Let su mi uljepsavale i njemacke stjuardese koje su na putnike rezale naredbe tipa: "UZMI vodu i VRATI se nazad u svoj polozaj. PRIVEZI se.".
Zamisljala sam kako su im djedovi bili Zli SS Nemci koji su rezali naredbe u konc. kampovima.

Usprkos svim preprekama, drago mi je obavjestit cijenjene citatelje da smo i Brus i ja u London dosli u jednom komadu.
Odnosno, u dva....jer nas je dvoje, jel.