Argentina-Tucuman

Usla sam u hostel i momentalno primjetila kako je sve tiho.
"Jebote, pa nije valjda da sam ja jedini gost?", pitala sam se.
Bila sam. Jedini gost.
Mali od recepcije nije pricao engleski, a ni portugalski nije razumio.
Uveo me u moju otuznu sobu. Primjetila sam da krevetni pokrivac obiluje mrljama i pitala se kakve bakterije obitavaju na njemu.
Hrabrila sam samu sebe i pokusala se uvjerit kako su i mrlje na krevetu i osama u hotelu i vukojebina dio avanture.

Jamila sam kameru i prosetala gradom. U oci su me boli natpisi na zidovima i radnjama.
"Alperovich-el presidente!", pisalo je na jednom zidu. "Betty & Martin Alperovic por nuestra ciudad!", písalo je na drugom. Alperovici su takodjer drzali vulkanizera, vocaru i povrcaru, te trgovinu mjesovitom robom. U nekoliko koraka postalo mi je jasno da Teresa, Martin i Betty Alperovic kolo vode u vukojebini zvanoj Tucuman.
Kasnije sam saznala i to da su badze u lokalnoj vladi te da predstavljaju vukojebinu u argentinskom parlamentu. Pitala sam se dal su porijeklom Hercegovci i zakljucila da bice da jesu.

Hodala sam gradom i blejila. Ostali su blejili u mene kao da sam se taj trenutak teleportirala s Jupitera skupa sa sljastecom zelenom antenicom na vrhu glave.
Bila sam gladna, a svi ducani i svi restorani bili su zatvoreni. Bilo je podne i nikome se nije radilo.
Pomislila sam da su Alperovici mozda ipak iz Dalmacije.
U ocaju sam usla u obliznju apoteku koja je jos bila otvorena. Red se protezao sve do vrata.
"Jebateled, u ovom gradu su svi bolesni.", mislila sam te zakljucila:"I ja bi bila da zivim u ovakvoj vukojebini."
Trebale su mi tablete protiv povracanja.

cinjenica: ja volim povracat. u autu i u autobusu. omjer je jedan zavoj=jedno riganje. sjecam se kad smo jednom isli u dubrovnik. imala sam mozda 8 godina, a moji jos nisu otkrili cari tableta protiv povracanja. mislim da sam povratila jedno 20 puta. ako ne i vise. kad sam izrigala sve sto sam jela taj dan pa i prijasnji, pocela sam rigat zelucanu kiselinu. sad koristim tablete za povracanje i ne rigam. cak ni na putu od 34 sata. volim te tablete.

"Zelim tablete protiv riganja.", rekla sam apotekarki na engleskom. Nije me razumila.
Probala sam portugalski. Nista. Hrvatski nisam ni pokusavala.
Dotad se vec cijeli red okrenuo i gledao u glupu strankinju koja ne prica spanjolski.
Ostala mi je jos samo mimika.
Uzela sam nevidljivi volan nevidljivog auta i pocela okretat ko sumanuta. Potom sam stavila prste u grlo i pocela rigat nevidljivu rigotinu.
"AH! DRAMAMINE!", dreknila je apotekarka.
"Jebate, mogla si mi odma rec da probam hrvatski.", mislila sam.
Kupila sam i tariguz. Da mi se nadje.

Uspjesno obavljena transakcija u apoteci me okurazila da krenem u potragu za restoranom te kakvim turistickim programom.