Monday, 9 July 2012

Argentina-El Puerto De Nuestra Seńora Santa Maria Del Buen Aire



Odsjela sam u hostelu. Ja volim odsjedat ili u deluxe hotelima sa pet zvjezdica ili u prcvarnicama. Sredine nema. Ili luksuz ili zohari.
Uvijek sam mislila kako je "zlatna" sredina sve samo ne zlatna.

Na recepciji su mi rekli da sam prva Hrvatica koja je odsjela u njihovom hostelu i pitali me zasto sam odabrala da obadjem Argentinu.
"Dosla sam vidit sta ima.", rekla sam im.

Moja soba je bila rapsodija u crvenom i plasticnom sa izrezbarenim skoljkastim uzorcima.
Da je Marija Antoaneta kojim slucajem zivila u sedamdesetima, a bila siromah sa luxsuznim ukusom, soba bi joj zasigurno izgledala kao moja u ovom hostelu.

Oprala sam se i namirisala i izisla van.
Buenos Aires je odisao evropskim stihom i prozracnoscu. Bio je vrlo neslican brazilskim gradovima pa i Juznoj Americi uopce.

Nogom sam stupila na kolnik htjeduci prec cestu i brzo je povukla nazad na plocnik.
Iako je iz udobnosti taxija promet izgledao kao funkcionalan i uredan, vec u prvoj minuti kao pjesak uvjerila sam se u neistinitost gornje misli.
Auti, autobusi i motorkotaci jurisali su na sve strane. Semafore (kad ih je bilo...jer ko ce stavit semafor na bas svako raskrsce) nisu postovali. I ne samo da semafora nije bilo, nego su oni koji su postojali imali crveno i bijelo svjetlo. Zelenog nije bilo. Mislim da je i kretenu jasno da se bijelo svjetlo na suncu ne vidi, a i kad se vidjelo nikakve koristi od njega jer je trajalo ravno 5 sekundi. Ko je presao, presao je, ko nije, ko mu jebe mate'. Da stvar bude gora, Argentinci su mislili kako je super izgradit ogromne ceste i avenije sa oko desetak ili vise automobilskih traka. Dapace, najsira avenija na svijetu nalazi se upravo u Buenos Airesu.
Postalo mi je jasno da, ukoliko ne razradim taktiku prelazenja ceste, nikad necu ni jednu prec.
Taktika se sastojala od slijedeceg: stala bi na raskrscu i cekala da dodje kakav domaci covik. Cim bi domaci covik poceo prelazit, ja bi se suljala iza njega sitnim vezom i tako presla cestu.

Taktika nije uvijek bila primjenjiva, doduse, jer su poneki Argentinci imali sklonosti ka kamikazerstvu te su jurisali na cestu kad je bilo crveno. To je zahtjevalo podtaktiku: ako je vise Porteńosa (stanovnik Buenos Airesa) prelazilo preko crvenog, presla bi i ja. Ako je bio samo jedan, cekala bi da naidje koji drugi, normalniji predstavnik argentinske nacije.

Jednom kad sam razradila taktiku, pocela sam uzivat sva sretna sto sam u novoj zemlji.
Argentinci su jaranisali, a ja sm mislila:"Gle, sve ovo oko mene je ARGENTINA! A svi oko mene su ARGENTINCI!" Zamisljala sam kako su svi oni junaci u mom filmu i udisala novi zrak punim plucima.

0 comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...