Monday, 9 July 2012

Zmije Vrebaju Svuda Oko Nas



Nekidan sam gledala BBC dokumentarac "Last Chance To See".
U njemu Stephen Fry i jos jedan mlatimudan djipaju po svijetu i traze zivotinje koje su na rubu ekstinkcije.
Tako su osli u Afriku u potragu za nosorogom. I dok su oni natjeravali rogatu bestiju po africkoj ledini, meni je samo jedna misao bila u glavi: "Matere ti, kako ih nije stra'....mora da ih s te ledine vreba bar tisucu i jedna zmija. Zmije su svuda, svuda oko nas."

Kad sam te noci osla lec, sanjala sam zmije i protuzmijsku zastitu.
Mislim da cu zastitu patentirat prvom prilikom.

Hodala sam po africkoj tehnikolor zelenoj livadi, a zmije su vrebale i pokazivale zube. Bilo me je stra'. U to sam se dosjetila kako imam protuzmijsko odjelo u jeepu, pa sam brze bolje osla po nj. Navukla sam protuzmijsku zastitu i odma mi je bilo lakse iako i zericu vruce. Naime, odijelo protiv zmija je napravljeno od jednog komada crne gume cija debljina iznosi 5 centimetara. Na strategicnim mjestima (nos i usta jer ja disem ne samo kroz nos nego i kroz usta) se kocoperi par rupa za dovod i odvod zraka, a umjesto rupa za oci postavljena su pepeljarasto debela stakla s vec ugradjenom dioptrijom. Naravno, svaka budala zna da zmija ne moze pregrist 5 centimetra debelu gumu (4 ili manje centimetara vec moze), kao ni pepeljarasto debela stakla u slucaju da se zmiji grize oko. Tako opremljena krenula sam u potragu za nosorogom. Zmije su siktale od jada i krenule me grist. Zarivale su svoje krvolocne zube u odijelo, al avaj, nikako da dodju do moje koze....zubi bi im probili 4 centimetra gume i dalje ni makac. Da stvar bude gora, zubi su funkcionirali kao cavao i kad bi jednom zagrizle, ostale bi visit kao ukras na protuzmijskoj zastiti. Najgore su bile kricavo crvene zmije. Kad bi ostale visit, pocele bi divlje mlatit tijelom gori doli ko da kroz njih prolazi elektricna struja. Ko ih sljivi uostalom, na obzoru sam taman spazila nosoroga i krenula u potjeru.

Naguzilo nas Na Wembleyu



"Utakmica, utakmica, utakmica!!!". Nabrijavala sam se na dvoboj Engleza i nas na Wembleyu tjednima.
Cak i Brus ide gledat kako cemo razbit Engleze. Hrvatski zet. U hrvatskom dresu.
Pojacanje iz domovine bilo je i vise nego dobro-dva rodijaka, jedan brale i jos sedanosantisuca pijanih Rvata.

Na dan utakmice, jamila sam hrvatsku zastavu, a Brus se podabuka u hrvatski dres.
"A hrvatske carape?" pitala sam ga.
"Ne pretjeruj.", odgovorija je.

Na Piccadillyju se skupilo sijaset Hrvata. Sjedili su ko cukovi na onom kipicu, pili pivo, derali se i ko mladi majmuni pentrali se po zgradama i vijorili barjakom.
Momentalno sam se osjecala ko kod kuce.
"To! Nek Englezi vide sta je Hrvat! Mashala!"
Pod nogama su mi skripile odbacene i tugaljivo prazne limenke piva.
"Dobro smo im smeca ostavili, a?", rekla sam.
"Nije to nista. Svako po ure, uru Englezi dodju i pociste.", odgovorija je rodijak (nazovimo ga Dalmosh. Htjela sam ga zapravo nazvat Tovar sto bi bilo puno zvucnije, al se na taj prijedlog uzjogunija i reka da ce ga zajebavat neke njegove sto mi citaju blog. Dakle, Dalmosh.).
Nakon par popijevki i par limenki piva, odlucili smo krenit put Wembleya.

Brale je odma preuzeo komandu i poceo dirigirat Hrvate da pjevaju i rastjeruju Engleze.
"Brale mi je hahar i huligan. Cool.", sinulo mi je dok je on sam baritonski nadjacavao grupu od kakih 20tak Engleza borbenom pjesmom: "Bjezite ljudi, bjezite iz grada..."
Posto je put do Wembleya bio dugacak i naporan, a muski dio moje pratnje dobro naliven, put smo morali prekinut cak par puta zbog pish pauza.

Kad smo se konacno nasli kraj svete krave nogometa, odma me stegnilo oko srca. Nebo je bilo ruzicasto-purpurno, a Wembley se bjelasao i goropadio. Bila je to cista romantika.
Dalmosa je, cini mi se, isto steglo oko srca, jer mi se okrenija i sa suzom u ocima odlucno reka: "Pobjedicemo ih! Pobjedicemo!"
Brus nije nista reka. Uglavnom zbog toga jer mu se, i nakon pet godina sa mnom, hrvatski svodi na "pivo" i "bok".

Ulazeci na stadion, razglas je upozorava publiku da ne stoje nego da budu pristojni i sjede ko gospoda.
Brale mi se na to obratio s ozbiljnim pogledom u ocima: "Da nisi sjedila, jesi cula? Hrvati ne sjede!"
Brus i ja smo imali sjedala odma iza gola kraj raskola koji je djelia publiku na Engleze i hahare.
Englezi su ko ficfirici sjedili na stolicama. Malo koji od njih je ima nacionalne boje. Vecinom su bili u obicnoj odjeci bez, smedje i crne boje koja ide uz njihov bez, smedji i crni grad.

Pocela je i utakmica, a mi smo momentalno poceli nadglasavat Engleze. Krajem oka vidila sam da mi se brale probija u prve redove i da odozdo dirigira navijacke podvige.
Nisan se ni snasla, a vec je pa gol.
"A u p***u, a u k***c", zaorilo se iz hrvatskih grla. Brale mi je zestoko gestikulirao nepristojnim gestikulacijama.
U to je neko zapalija dimnu petardu, a zastitari su se odma uzjogunili i poceli patrolirat gori doli.
Golovi su se nizali, a mi smo navijali sve vise i vise.
Pokazacemo mi ficfiricima, ako ne kako se igra nogomet, a onda bar kako se navija.
Navijanje se isplatilo jer je u neko doba Eduardo (takodjer hrvatski zet u hrvatskom dresu) uspija ugurat krumpirinu od gola.
Zanesen poletom i srecom, neki mlatimudan je uskocija na teren.
"To!!! Ajde!!", derali su se Hrvati dok su zastitari natjeravali mlatimudana po terenu. Kad su ga konacno uvatili, mali je zaplesa i kazacok....potkoljenica gori, potkoljenica doli.
Bio je to dogadjaj veceri.

Veselje nije dugo trajalo jer je u to Shrek (W. Rooney) zabija i peti gol.
Brus se smija dok ga nisan osinila pogledom. Uspija je ipak izustit kako Brazil nikad nije tako velicanstveno bio naguzen.

Cim sam dosla kuci, na internetu sam nasla da je Brazil bija naguzen jos velicanstvenije. 6-1 od Argentine i 6-0 od Urugvaja.
Stoga, glave gore, Hrvati, u dobrom smo drustvu!

Angels&Demons-Recenzija



Brus je bio na nekakvom treningu za posao, a mene je bolilo grlo i dosadjivala sam se. Vani je rominjala kisa.
"To. Idjem u kino": dosjetila sam se i brzo navukla kaput. Da, kaput. U Londonu je hladno.

Posto su bile samo dvi ure u podne, kino je bilo puno djecurlije, a izbor filmova je bio suzen na "Hannah Montana", "Coraline" u 3D tehnici te "Angels & Demons".
"Mamaaaaaa, ocu ic gledat Hannah Montanaaaaa!!!!", dernjali su se klinci i povlacili mame za rukav.
Toplo sam se nadala da ce moji buduci potomci imat malo istancaniji ukus i da me nikad nece ic tjerat da gledam srot kao Hannah Montana.

Dvoumila sam se izmedju "Coraline" i "Andjela i Demona", al kad mi je oko palo na sitni natpis koji je glasio "3D filmovi-dvi funte i cetr'eset penija ekstra povrh cijene", izbor je pao na "Andjele", film koji zapravo uopce nisam htjela gledat.
"Jednu kartu za Andjele, jedne male mijesane kokice, jednu vodu i jedno vruce pseto sa senfom, molim", rekla sam malom od kina, unaprijed uzivajuci u gurmanluku koji me ceka.
Poznata je cinjenica, na kraju krajeva, da ja u kino idjem krkat, a ne gledat filmove.

Moje najdraze sjedalo je bilo prazno pa sam brze bolje plenila guzicom na nj. Prvo je islo 5 minuta reklama. Iz njih sam saznala da je nova reklama za Absolut vodku djelomicno snimljena u Brazilu te da 5.7. u London dolazi Kanye West. Jos sam saznala da kino ima night vision tehnologiju i da ti ne do Bog da ti na pamet padne da snimas film te ga kasnije preprodajes ko film-piratluk. U slucaju da ti upravo to ipak padne na pamet, kino ce te ulovit njiovom najt vizhn tehnologijom te zvat policajce.
Poslije reklama i upozorenja da ne radis ovo ili ono, isli su traileri. Iz njih sam saznala da nista pametno ne dolazi u kina u skoroj buducnosti.

Konacno je uz orkestralno zborovno crkvene zvuke poceja i film.
U prvih pet minuta neko je nekome izvadija oko. Odma me uhvatila gnjusoba. Naime, osim aviona i zmija, gnjusam se i na oci. Momentalno sam se sjetila kako se vec 4 godine spremam na lasersku operaciju oka, a nikako da odem jer ne dam, NE DAM da mi rezu oko laserom. I da mi ga pipkaju. Na kraju krajeva ne pipkam ga ni sama. Jer da ga pipkam, onda bi mi poslo za rukom da u oko stavim kontaktnu lecu. Ili kapljice za oci. Al obje te radnje su za mene visa matematika.
Nego...da se vratim filmu.
Izrezano oko se nalazilo u onom Svicarskom reaktoru di pokusavaju stvorit crnu rupu. Ili nesto slicno. Cim sam povrsno procitala prosle godine u novinama da svicarski i ostali znanstvenici tamo rade belaj, odma sam znala da su znanstvenici cudna sorta. Ko je vidio stvarat crne rupe, Imisusovo im.
Aha...film...nakon reaktora i izrezanog oka...Tom Hanks i ostali su poceli jurcat amo-tamo po Vatikanu i trazit kardinale koji su ka trebali bit ubijeni. Uglavnom su i bili (ubijeni) jer Tomo Hanks nije stiga rjesit zagonetke na vrijeme. Tu se onda pojavia i Ewan McGregor i izveo bombasticno nerealisticnu akcionu scenu.
Potom je slijedio lazni rasplet, pa preokretajni zaplet te na kraju istinski rasplet.
Tu je film i zavrsia.

Jos bi bilo dobro napomenut da su scene ljudske mase sto se skuplja na Trgu Svetog Petra u Vatikanu totalno nerealne jer niko od mase ne vijori hrvatskim zastavama, a svi znaju da su Hrvati najveci katolici na svijetu.
Cimerove kritike donosim u izvornom obliku:


Tootsie:



This film is such a RIP OFF of Mrs Doubtfire! I can't believe that Robin Williams didn't haul Dustin's ass onto Judge Judy about this. It's so blatant.

The worst bit is at the end when Felicity Hoffman ripped off her wig and revealed to everyone that she was a man and NOT a woman! I was in tears for weeks. I felt cheated, humiliated and not aroused in the least.

Anyway, since when did men dressing up as women become funny? It's not funny. It's not even unfunny. It's just boring. Why can't he just get a sex change instead or not even bother.

I shan't be buying this one on DVD....



Watership Down:



I'm sorry; I don't mean to be negative or overly critical about this; but: RABBITS CAN'T TALK! It's such a ridiculous idea. And also, they tried to make out that cats are evil? WTF????????????????? This is just simply not true. Also, I don't get what happens at the end? Did the rabbit die or is he having an affair?

Would definately recommend this for people who like rabbits or have rabies. However, if you like rabbits and have rabies steer well clear.



Pretty Woman:



There are some really gigantic holes in the already flimsy plot of this brand new Woody Allen film. First of all Julia Roberts starts off the film as a prostitute, but by the end of the film she is a gold digging slut???? CONTINUITY MY ARSE?????

Then there is that bit when she is listening to her iPod in the bath and she completely ruins it by putting her head under the water????? Like anyone would ever do that in real lfe??? It simply beggars belief.

Also, what about the supposed moral outrage from all the hotel staff that she is a prostitute? They're just jealous because she's getting more money in a week for banging an old guy a couple of times than they probably earn in a year. Those frigid desk clerks should take a leaf out of Julia's book rather than giving her the evil ey

Gejpedersko Vjencanje



Faraoni, gejpederski par poodmakle dobi, su se odlucili za korak dalje u njihovoj vezi i najavili vjencanje.
Brus i ja smo se podabukli i krenili.

U sali je neka zena pjevala i tandrkala po gitari.
"Oho, ovu ideju cu im ukrast za Brusovo i moje crkveno vjencanje...ako pop dopusti da neko prebire po gitari dok on palamudi o Isusu."
Potom su usli mladozenja i mladozenja, prekrasni u ljubicasto-sljastecem te sivo-srebrnom.
Nastupila su citanja o ljubavi te poezija o ljubavi.
Englezi su bili ganuti do suza. Pa i ostali.

Nakon ceremonije posolidzali smo se van da mladozenju i mladozenju obaspemo konfetima i inim.
Dok smo cekali, na semaforu tik do nas je sta turisticki autobus. Turisti, promocurni kakvi jesu, su odma shvatili da se desava vjencanje i spremno izvadili idiot kamere da zabiljeze trenutak kad mladenka izidje van. Razocaranje na njihovim licima, kad su vidjeli dva mladozenca, prekrasna u ljubicasto-sljastecem i sivo-srebrnom, bilo je i vise nego ocito.

Uslijedila je krkacina.
Odma sam primjetila da je na svakom stolu zastavica. Uskicala sam Hrvatsku i zakljucila da ja bice sjedim na tom stolu. Al, ne, Brusa i mene stavili su na skotski stol.
"Je li,", pitala sam mladozenju broj jedan, "Zasto Brus i ja nismo na hrvatskom stolu? Ili bar brazilskom?"
"Htjeli smo napravit neki dobar mix da ljudi palamude medjusobno i druze se.", odgovorio je on.
Ubrzo sam zakljucila da za skotskim stolom ne sjedi ni jedan Skot....samo Englezi, Irci i po jedan predstavnik Hrvatske i Brazila (to smo bili Brus i ja).
Krkali smo, pili, palamudili i veselili se...a onda...onda se Brus napio.

Znakove pijanstva primjetila sam tek kad se Brus digao od stola i poceo plesat malo zesce nego inace. Umislio je cak i da zna sambu.

cinjenica: sambu ne zna svaki Brazilac

Kad je razdrljio kosulju, znala sam da je vrag odnio salu.
"Brus, Brus...dodjidera amo....sta's se razdrljio? Ovo su pristojni ljudi....doktori, advokati i gejpederi, a ne probisvjeti ko ti i ja. Zakopcaj se."
Poceo je petljat s gumbima, al ga prsti nisu htjeli.
"Jao, pa on ne samo da je pijan, nego je pijan ko majka.", mislila sam zakopcavajuci ga.

Brus se nije previse obazirao, nego je i dalje bjesomucno plesao, pio, razdrljavao se, a u jednom trenutku je cak dojezdio do mene i ponosno mi sapnio: "Nu, nu kako dirigiram plesnim podijom. Svi plesu kako ja dirigiram."
"Je, Brus, tako je. Svi plesu kako ti dirigiras.", potapsala sam ga po ramenu i zaokrenila okom.

Pri kraju veselice, Brus nije htio ic kuci. Zasto da ide, pa on se zabavlja. Nema veze sto je i band spakirao svoje gitare, bubnjeve i mikrofone i nema veze sto svi idu kuci. On ne ide.
Nakon 20 minuta nagovaranja, odlucio je da odlazak kuci mozda i nije tako losa ideja.
Ne da je mogao otvorit vrata, recimo...ili stavit nogu isprid noge.
Nije bilo druge, morali smo taksijem.
"Reci mu....reci mu da mora ovdi skrenut...i da ga drzim na oku", rekao je Brus meni o vozacu i odma potom zaspao te poceo hrkat.
I tako se Brus zabavio na gejpederskom vjencanju.
...ti neki iz naslova, to sam ja. A Brus se ozenio, jelte.

Vjencanje sam, ko prava Bridezilla, pocela planirat cim me zaprosio u Estoniji.
Glava mi se vrtila od destinacija, krinolinastih vjencanica, fotografa, cvjetnih aranzmana, i inog.
Onda me ista pocela boljet.
Brzinsko gunshot vjencanje u Las Vegas stilu mi je postajalo sve primamljivije i primamljivije.
"Ej, ba, a da mi batalimo pripreme i uzmemo se na brzaka prije nego sto se predomislimo.", pitala sam Brusa.

Pristao je.
Bukirali smo opcinu, a oni su izvjesili na oglasnu plocu da se Brus i Marisi zene tog i tog dana. Jos su izvjesili kolko nam je godina i di zivimo. U slucaju da nas neko oce stalkirat, jelte.
Sad sam se morala brinut samo o tome sto cu podabuc i ko ce mi bit fotograf.

'Aljinu i fotografa sam brzo rjesila.
Al cipele, cipele su morale bit specijalne. Odma sam se uputila u meccu najboljih cipela na svijetu "Christian Louboutin", umarsirala unutra, uzela naramak raznobojnih cipela, plenila guzicom na opulentni divan i rekla prodavacici:"Dede, dones'mi sve ovo u broju 6"
Dok je ona trazila cipele, ja sam rasirila nos i mirisala zrak. Mirisalo je na bogate tete i skupe cipele na kojima nije napisana cijena.
"Jebateled, moracu se izblamirat i pitat cijenu", mislila sam u sebi.

Prodavacica je u to posolidzala cipele isprid mene, a ja sam kobajagi nonsalatno propitivala kolko koje kostaju.
"dvista...trista...dvistacetrdese'...dviiljadeicetris..."
"MOLIN!", prekinula sam je:"Jesil to upravo guknula dviiljadeicetristo, krvi ti Issove?"
Uzela sam cipelu i promotrila je. Nije imala nit suho zlato nit dijamante po sebi.
"Erm....to je krokodil", rekla je prodavacica.
"Vratidera ti to na policu", rekla sam ja.
Bidni krokodil nije ni zna da mu koza toliko vridi.
Na kraju sam uzela plave cipele na sljast. I bolje da svitle, da ljudi vidu izdaleka da dolazim.

"Je li, jesil kupio odjelo?", pitala sam Brusa tjedan dana prije vjencanja.
"Nisam", reka je on.
"Dobro. To cemo ic zajedno kupit. Moras se uskladit sa mnom."
"Zasto?", pita je on.
"To je tako. Obicaj.", slagala sam.

Osim sto nismo imali odjelo, nismo imali ni prstenje ni restoran, ni goste, ni kumove, ni buket cvica sto ga ja ka moram bacit pa ako ga neka uvati, ta se ka omuzuje slijedeca, al u stvarnosti svi znaju da to nije tako i da ce se ta najvjerojatnije zadnja udat.
Usprkos svemu, bili smo lezerni ko Kinez kad se digne ujutro pa malo vjezba tai-chi.
"Jestel' nervozni?", pitali su nas poznanici.
"Kako se osjecate?". pitali su nas drugi.
"Ne, lezerni smo i relaxirani", odgovarali smo u unisonu Brus i ja.
Nismo lagali.

Estonija-Idjemo Ca



"Tere", rekla je Estonka u aerodromskom ducanu.
"Haaaaaj", reko ja njoj na engleskom.

"Zasto se tebi obracaju na estonskom, a meni na engleskom?", zacudio se Brus.
"Ja izgledam ko da mogu bit odsvakud, pa tako i iz Estonije, a ti...ti si malo garav pa si im odma sumnjiv.", odgovorih.

Estonija-Zaruke



Svi su mi rekli da se ne vracam iz Tallinna ne odem li u restoran "Olde Hansa".
Pa sam jadna otisla.
Bio je to restoran u srednjovjekovnom stilu.
Cim su mi dali jelovnik, odma sam primjetila da nema rize (na Brusovu zalost), a ni krumpira (na moju zalost).
"Bice ih Kolumbo jos nije donija iz Amerike.", pomislila sam za krumpir i cekala da vidim sta ce mi konobar-djeva bujnih grudi u srednjovjekovnom kostimu donijest uz mesinu.
Donila mi je psenicu.
"Nu, riza.", rekao je Brus i usput potego medovine.
"Nije to riza nego 'senica.", ispravila sam ga.
Primjetila sam da mi je meso na tanjuru polukrvavo umjesto iskarbonizirano kako ja inace volim. Srecom, gadljiva kakva jesam, nisam previse paznje obracala na to jer se uz svjetlo svijeca sve slabo naziralo, pa tako i krv.

U neko doba mi se pripisalo pa sam osla na WC. Na vratima je bila nacrtana srednjovjekovna dama koja je zadigla halje, cucala i piskila. Odskirnila sam vrata i ugledala tronasti srednjovjekovni WC. Tron je bio toliko lijep da sam odlucila zasist na nj guzicom umjesto da hoveriram 3 centimetra iznad kako inace radim. Pod guzicom nisam osjetila nista mokro pa sam zakljucila da ga ipak niko nije zapisuljao. Srecom.

Kad sam se vratila za stol, primjetila sam da su za susjedni stol zasili neki Rusi. Bilo ih je puno i bili su obuceni moderno.
"Ovi mi kvare atmosferu.", prisapnula sam Brusu: "Previse su moderni.".
"Da.", rekao je on: "Mogli su i nama svima dat srednjovjekovne odore da ne odudaramo od dekora."
"Bas.", slozila sam se.

Zakrenula sam vratom da bacim jos jedan pogled na Ruse. Sa sobom su imali neko djete. Djete nije htjelo sjest nego je izvodilo balet-pokrete usred restorana i pjevusilo ispod glasa.
"Nu, Rudolf Nurejev.", reko je Brus.
"To je curica.", reko ja.
"Nije."
"Je."
"Nije."
"Je, Krvi ti Issove."
Mini-Rudolf je u to skinija dzemper i ispod revelirao majicu s rozim leptirom.
"Jesan ti rekla da je Rudolfina.", rekla sam pobjedonosno.
"Meh. Mozda je Rudolf s gej tendencijom.", reko je Brus.

Puko mi je film. "Oi, kak tebya zovut?", zarezala sam prema Rudolf-Rudolfini cim je dopiruetirala do naseg stola.
"Elizeta.", rekla je Rudolfina i razgoracila oci.
Htjela sam dodat jos nesto da Brusa, osim prepoznavanjem spolova, zadivim i znanjem ruskog, al posto mi se repertoar istog sastoji od gore recenog plus "babushka", "djevushka", "da", "nyet", "spasiba" i "Putin", tu sam i stala.

"Ti pricas ruski?", pitao je Brus u cudu.
"Pomalo.", slagala sam nadajuci se da ce bit impresioniran.

Brus se nije izjasnio, al mislim da je ipak bio impresioniran jer me kasnije te veceri pito: "Os se udavat?" i nacefterio mi prsten na ruku. Prsten je bio malo velik, a mislim i da ga je stavio na krivi prst, al sam ipak brze-bolje rekla da ocu da se slucajno ne predomisli.

U Estoniji je Pado Snijeg



"Kolko ostajete?"-krestavim glasom je pitala granicarka.
"Erm...2 dana.", rekla sam ja.
"Samo?", pitala je ona dalje razocarano te onda jos razocaranije dodala: "To znaci da cete samo Tallinn vidjet."

Vani je snijezio mokri snijeg koji se nikad ne uhvati, sve je izlgedalo sivo, a taksija nije bilo niotkuda.
Nakon nekog vremena, snijeg nas je pokrio, a nakon jos nekog vremena, taxi je ipak dosa i doveo nas do naseg extravagantnog hotela.
"Jebo, nu ekstravagancije!", rekla sam ja i malo skocila po krevetu.
Brusu nije bilo do uzivanja hotelskog dekora jer je htio izic van i iskoristit svaku estonsku minutu.
Pri izlasku, primjetila sam da hotel u hodniku ima izlozenu plocu s izrezbarenim imenima slavnih i poznatih sto su guzicom olinjali hotelske krevete.
"Nu, sta mislis, ocel i za nas napisat 'Brus i Marisi su odsjeli u nas' ", pitala sam.
"Jedino ako citaju tvoj blog.", reka je Brus i povuko me za rukav iz toplog hotela u snijeznu mecavu.

Vani je bilo toliko hladno da sam sa sjetom u ocima uspjela samo osacat izloge pune krzna i jantara prije nego sto smo se uvukli i najblizu kafendzinicu i navalili po toploj cokoladi.
"Ovo je definitvno zemlja za indoor lifestyle", zakljucila sam ja.

Navecer smo se odlucili za ruski restoran.
Narucili smo sibirske dumplings.
"Vidis, nu, ovo ti jedu u Sibiru", pravila sam se pametna.
"I feel sorry for them", reka je Brus i poceo kasikom premjestat dumplings po tanjuru.
Kasnije smo imali neku meku chiketinu koju su ocito masirali svaki dan prije nego sto su je nama servirali. Bila je odlicna i Brus je izija sve.
Takodjer je dobro napomenut da su Rusi vodku tocili ko da je voda. To se svidjelo i Brusu i meni.
Bio je to jedan uspjesan dan.
"Brus, zasto nisi uzeo emergency exit sjedalo?", pogledala sam ga razocarano.
"Zato jer su sva zauzeta", rekao je on i smjestio guzu na obicno sjedalo.
Krajickom oka sokolovog skenirala sam unutrasnjost avijona i momentalno osacala da na jednom emergency exitu sjedi samo jedna osoba.
"Brus, osim ako kraj ove tamo ne sjede patuljci, brijem da su to dva prazna sjedala. Os da ih izjurisam?", pitala sam svoju bolju polovicu.
"Izjurisaj!", rekao je on.

Kad sam dosla tamo, imala sam sto i vidit. Spicasta, osusena i krhka baka sama je zasjela na kljucno mjesto.
"Matere ti, ova izgleda ko da ni pojas nece moc otkopcat u slucaju rusenja, a kamoli otvorit exit u slucaju katastrofe. Ostavimo li je da sama sjedi, cijeli avijon ce izginit.", mislila sam: "Bolje je i za nju i za nas da kraj nje sjedne neko krsan-recimo Brus i ja."
Potom sam plenila guzom na sic i pokazala Brusu na mote da preseli sa sica vulgaris na sic junaka.

Kako sam sjela, tako mi je momentalno poceo curit nos. Upotrijebila sam svu snagu uma da se skoncentriram na nedobivanje prehlade i gripe. Koncentrirala sam se toliko jako da sam zaboravila da sam u avionu.
Moglo bi se reci da je let prosao ugodno.
Prije svakog puta uhvati me uzbudjenje i onda, bez obzira dal prijevozno sredstvo krece ujutro, popodne ili navecer, ja noc prije ne spavam nego tumaram i vrtim ko vishtica.

Tako je bilo i ovaj put.
Napravila sam plan; u 9pm cu gledat BBC seriju "The Tudors", u 10pm cu otic u krevet, u 4 ujutro cu se dignut ko vjeverica i otic na avijon.
Bio je to dobar plan; davao je sasvim dovoljnih 6 sati spavanja i odmora.

Plan je poceo dobro. U 9:00 sam upalila TV i na BBC odgledala "The Tudors". Kralj Henry VIII se sepurio i odrubljivao glave, a ja sam uzivala.
U 10:00 plan je krenija po krivoj putanji, medjutim.
Od 10 do 10:15 sam zujila i guzletala po stanu.
U 10:15 sam lezala u krevetu, al' s knjigom. To kao da lakse zaspem.
Citanje je trajalo do 11:40.
"Dobro je, imam jos 4 sati spavanja.", mislila sam gaseci svjetlo.

Usljedila je zujidba, buljenje u plafon i vrtnjava po krevetu.
U 1:26 sam se konacno digla i upalila internet. Da vidim sta ima, jel.

U 2:10 sam opet osla u krevet.
Zujila sam do 3:30.
Daljni raspored je isao ovako:
3:30 spavanje.
3:50 ALARM!!!
3:50-4:00 kunjanje.

I da se Brus nije digo, prokunjala bi cijeli vikend i guzica mi ne bi vidila ni Tallinna ni Estonije.

U 4:30 oboje smo sjedili u taksiju za aerodrom. Vani je bio mrkli mrak. Ljudi su se vracali iz klubova i diskoteka, a chav mame su gurale kolica s djecom po mrklom mraku.
Estonia, here we come.

Put Nazad U London



Iako je falilo sat i po do poljetanja aviona, hrvatski narod se vec orno posolidzao u red i cekao.
"Matere ti, zasto ovi zele stajat na nogama sat i po? Pa mjesta ce bit za sve.", rekao je Brus i uvalio se u stolicu.
Slegla sam ramenima i sjela na stolicu pored njega.

Nakon sat i po, stjuardesa je najavila juris na avion.
Iako smo bili zadnji u redu i zadnji u busu koji je vodio jurisnike na avion, znali smo da cemo prvi izac iz busa (stajali smo kraj vrata) te prvi uc u avion.
"Haj fajv!", rekla sam Brusu.
"Haj fajv!", reka je on i pljesnuo dlanom o moj.

Cim je poceo juris i jagma za sjedalima primjetili smo da niko ne jurisa na emergency exit.
"Glupog li naroda, oli ne znaju da na emergency exit sjedalima ima vise mjesta?", primjetili smo Brus i ja i ugnijezdili se na ista.
Malo nakon toga, dosla je stjuardesa i pocela objasnjavat kako da otvorimo vrata u slucaju rusenja.
"Issa ti, oli se ova misli rusit?", mislila sam.

Nakon sto je osla, promotrila sam putnike. Preko puta nas sjedio je pilot i spavao.
Nije mi bilo jasno zasto spava umjesto da osluskuje i bude spreman pomoc pilotima u cockpitu.
Odlucila sam ga drzat na oku i budit u slucaju neobicnih avionskih manevara.

Neobicni avionski manevri nisu se, medjutim, dogodili sve do samog slijetanja. Avijon se poceo ka malo neobicno okretat.
Momentalno sam se uspravila ko puska i pogledala spavajuceg dodatnog pilota.
I dalje je krmio.
Svjetla u kabini su pocela zmigat.
Pilot je i dalje krmio.
"Mislim da ga moram budit", taman sam pomislila, al avion je vec picio pistom. Malo prebrzo, ako se mene pita.
Odma su mi u glavu dosle slike avijona u Sao Paulu koji se strmopizdijo u zgradu prije par mjeseci. Nije bilo prezivjelih.
Panicno sam pocela gledat dal su oko nas poljane ili zgrade. Srecom, Englezi su bili pametniji nego Brazilci pa aerodrome nisu izgradili u gradu nego malo izvan. Oko nas su bile poljane. "Dobro je", mislila sam, "Presisamo li pistu, malo cemo makadamom i poljanom. Necemo se zabit u zgradu i eksplodirat."
Potom sam stisnula Brusovu ruku ko da sam od gvozdja. Mislim da sam mu prekinila dotok krvi jer mu se malo zabijelila.
Ipak, avijon je stao na vrijeme.
Phew.

Mama I Pornjava



Brus je otvorio vrata dnevne sobe i usao unutra. Mater je nesto muckala oko rucka, a onda pocela oblijetat oko Brusa ko lastavica.
Te Brus ovo, te Brus ono....
Onda se dohvatila televizije i da ce mu nesto pokazat.
Uzela je daljinski i uperila ga u TV.
Sobom su se prolomili zvukovi seksa i pornjave.
"Uh, ajme!", rekla je Mater te bjesomucno pokusavala prevrtit kanal.
Ko za vraga upravljac se zablokirao i ni makac.
Na TVu se u tehnikoloru upravo prikazivao grand finale. Piso je prskao sve u sesnaest po mindzi.
Brus i ja smo prasnuli u smijeh, glumci na TV-u su bili zadovoljni sami sobom, a jadna mi je Mater ostala isterorizirana.

Playboy



Brus je sidio na krevetu i listao hrvatski Playboy.
Znala sam da je listao zbog mindji, a ne zbog clanaka jer hrvatski ne zna ni beknut.
Odjednom je stao i razocarano reko:"Pa sta je ovo?"
"Sta sta je?", upitah ja.
"Sve su mindje nekako zamagljene.", reka je on i prstom upro u mindju u izmaglici.

Pogledala sam u optuzenu. Stvarno, midnja joj je bila ka malo maglicasta. Prolistala sam dalje....
"Nije moguce da nijedna nema raskrecenu mindju.", mislila sam.
Al, ne, sve su bile stidljive i skrivale se ko gorile u maglovitom africkom jutru. Ili nesto.
"Jebate, ove bi bile u Playboyu, a ne bi se raskrecivale i pokazale. To je ka da bi se prco, a da ti ne udje.", mislila sam dalje.
Na glas sam rekla:"Brus, mi smo katolicka zemlja, a nase cure su katolkinje. Nemamo mi sambu i katolicanstvo pomijesano s mumbo jumbo voodoo tricarijama ka vi. Mi smo izvorni i nepatvoreni katolici. Nase cure ne krece mindje ka vase. Kad hrvatski junacki muzevi pozele ipak vidit kakvu mindju, onda nas Playboy ukrade duplericu iz Brazila. Vase se ipak vole ginekoloski pokazivat."

Brus je kimnuo glavom, a potom izgubio interes u hrvatski Playboy i odbacio ga.

Trakoscan



"Mama, Brale1 i ja nagodinu idjemo u Vijetnam.", najavila sam Materi.
"Imisusovo vam. Sta cete tamo? Tamo je rat.....bio.", uzasnuto je rekla Mater.
"Al, mama, rat je bio tisucudevestoseesetineke", razgoracila sam oci na nju.
"Je, al vi cete pricat engleski. Ne budalite i ne hodajte po ratistima. Bolje bi vam bilo da odete u Trakoscan.", zakljucila je.

"Ja idjen u Trakoscan samo ako mogu curu vodit.", najavio je Brale1.
"Ne meres, ovo je obiteljski izlet.", najavila sam ja.
Potom smo se potrpali u auto i osli u Trakoscan. Bez cure.
Brale1 nas je putem terorizirao tehno muzikom i zadavao nam glavobolje. Jos je vozio ko ludjak, a mi smo se tresli ko vrece krumpira.
Sve nas je izagresivirao.
Jedva sam cekala izac iz prometala.

U neku uru dosli smo pred dvorac i poceli se penjat drvenim stubama.
"ZMIJA!!!!", dreknija je odjednom Brale1.
Panicno sam se okrenula misleci da sanjam dnevne more.
"Bilo kuda, zmija svuda.", mislila sam.
Brale2 se spustija malo na nize da bolje vidi zmiju, a ja sam otisla jos malo povis da je bolje ne vidim.
Brale1 se ukopo na mjestu i jos ka malo cipelom zajebava zmiju.
"Ne zajebaji zmiju, pojist ce te.", panicarila sam ja i patrolirala sa sigurne udaljenosti.
Umjesto da slusa starijeg i pametnijeg (mene), on je jos cepusa cipelom po zmiji.
Odjednom se krvnica svila i lansirala ka raketa na njegovu nogu. Srecom, Brale1 ima dobre reflekse pa se brze bolje maknija, a zmija je valjda zagrizla u prazno.
"Jesan ti rekla da ce grist!!", pametovala sam, a on me ignoriro i pravio se Jack.

Potom smo malo gledali dvorac i nabasali na brazilske turiste.
"Sta ovi ovde rade?", cudio se Brus ko puran.
"Dosli smo u turizam.", rekli su Brazilci i nabacili casku s Brusom.
Nisu imali nista pametno za rec pa smo ih ostavili i osli u djir oko jezera.

Brale1 i Brale2 su izvadili mobitele i slusali muziku.
Muzika kroz mobitel zvuci skoro pa prepoznatljivo iako malo metalik-metalno.
"Jel vi znate da u Londonu samo chavs slusaju muziku kroz mobitel?", rekla sam im.
Usporedba im se nije svidila pa su brze bolje prekinuli s glazbom.

Jos malo kasnije isli smo na cevape. Bili su dobri. I masni.

Bus



Pri ulasku u bus, a na upite putnika za moguca stajanja, sofer nam je odma obznanio da nema stajanja za pis-pauze.
Kako nam je on to dao na znanje, tako se meni odma pripisalo.
Iako sam piskila neposredno prije ulaska u bus, momentalno sam htjela opet.
Svaki prizor i svaka misao me podsjecala na zute slapove...primjerice, more sto smo vidili kroz prozor busa, Jay-Z ova dionica u pjesmi u kojoj kreci "Take those jeans off, ma!", itd..

U Neumu smo konacno stali. Osla sam se popiskit.
Cim sam guzicom ponovo plenula na autobusno sjedalo, opet mi se pripisalo. Znala sam tad da ce mi guza ukrasit svaku skoljku na koju naidjem odavde do Zagreba.

Malo po malo uspjela sam se rijesit piskovitih misli i skoncentrirat se na druge stvari...kao, recimo, Narodni Radio koji je trestao svom silom i uspio probit i moju zvukovnu iPod barijeru.
U mojim usima su se mijesali zvukovi Thompsona te najnovijih hitova Kanye Westa. Bila je to kakofonija.
Usudila sam se na hrvatskoj javnosti jos nevidjeni pothvat. Da, pitala sam sofera da smanji radio.
Kako sam ja pitala, tako me kondukter osinuo pogledom iz kojeg su sjevali gromovi. Ostatak busa se primirio, usutio i naculio usi.
"Ljudi kazu da oce jace!", dreknija se kondukter na me te rukom pokazao na Engleze koji su sjedili posolidzani ko zecevi pozadi busa i tupavo se kesili.
"Cisto sumnjam da su Englezi pitali da se pojaca Narodni Radio", mislila sam, al se nisam usudila rec. Kondukter je bio covik od autoriteta.
"Jel vi znate da se u busu UVIJEK slusa NARODNI RADIO?!", nastavio je on.
"Znam, al ja sam skruseno pitala da ga molim vas smanjite, prosim lepo, ljubim ruke, gospon kondukter.", promeketala sam jadno.

Kondukter je frknija nosom, otiso i smanjio radio. Mislim da me mrzio. Nakon tog incidenta, nije nam dao pisat do Splita.
Ljude je iz autobusa izbacivao i ubacivao u pokretu.
"Imal' ko za Makarsku?", drekao bi i bez da se bus zaustavi, bum, bacao narod van.

U neko doba sofer i kondukter su se sjetili stat da operu mini cilim sto im je bio pod nogama, a po kojem su isprolivali nesto.
Iako su cilim pomno prali sapunom i toplom vodom, nikome nisu dali na WC.
Niko se nije usudio protuslovit. Ipak su to ljudi od autoriteta.
Zali Boze onda Engleskinju koja se, neupucena u hrvatsku hijerarhiju (sofer, kondukter, precjednik drzave, cajke, narod), usudila isuljat iz busa i otic na pisadluk.
Na njenu zalost, izabrala je nezgodan momenat. Dok je ona veselo piskila u obliznjem restoranu, cilim je bio opran i bus je krenuo.
"WAAAARGHHH!", prolomilo se iz dubine busa. "Moja cura piski. Cekajte! STOP! STOP!!", objasnjavao je Englez na mote.

Bila je to kap koja je konacno prelila kondukterovu casu.
Diga se, osinija cijelu (englesku) pozadinu busa pogledom te se potom obratio hrvatskoj publici. "ENGLEZI!!!!", dreknija je.
"Uvik s njima problema. SAMO je ENGLESKINJA osla pisat. NU je (ovdje je teatralno pokazao rukom prema Engleskinji koja je panicno trcala prema busu.) kako trci ko SILJEZE!!! KO KENJICA!!!"
"Pogledajte (teatralni potez rukom prema pozadini busa) kako su se IZLEGLI po kraju autibusa i leze ko PRASCI!!! PRASAD!!! I to mi je Evropa!!! Bah."

Pogledala sam u prasad. Englezi su sjedili mirno ko bubice i imali malo pomaknute stolice ka u nazad. Nakon toga, niko se nije usudio micat sjedala.
Svi smo sjedili uspravno ko vojnici. Nismo htjeli da i nas kondukter i sofer proglase prasadi.

U neko doba narod se poceo glasat kako bi oni pisali. Sofer je reko da ce nam stat na auto-putu po ure.
Svi su stiskali zube i zeljno iscekivali obecanu pis-pauzu.
Konacno je dosao i taj cas.
"PET MINUTA!", dreknija je kondukter.
U busu je izbila sveopca buna.
"Dobro, dobro....DESET", rekao je kondukter i prokleo dan kada je vozio toliku prasad.

Pri dolasku u Zagreb, piskila sam kao nikad prije.

Dubrovnik-Karte Za Bus



Digli smo se u rano jutro i pozurili do bus stanice da kupimo karte za Zagreb.
U busu od Starog Grada prema kolodvoru su se neki Juznoafrikanci iscudjavali nevezanju pojasom u prometu.
Na kraju su zakljucili da je to zakonom dozvoljeno jer se niko ne veze.
Nisam izdrzala pa sam se ubacila u konverzaciju: "Pardon, vezanje je obavezno. Hrvati se samo nadaju da nece naic kaki policajac i taj zakon uzet zaozbiljno."

Na kolodvoru je radio ravno jedan salter.
Svi su se gurali i nagurivali i podbadali jedni druge laktovima.
Brus i ja smo strpljivo cekali u redu.
Nakon 15-20 minuta dosao je cas da i mi dodjemo do svetog saltera i kupimo karte: "Dobro jutro, kad ima bus za Zagreb?"
"Svaki dan u x, y i z sati.", rekla je salter-treba nezainteresirano.
"Aha. A jel ima u busu WC?", pitala sam znajuci da ce mi se pripisat cim plenem guzicom na sic.
"Nema.", zijevnula je salter-treba.
"Sta? Ni u jednom?", prepadoh se.
"Jok."
Htjela sam priupitat jos par pitanja, al me prekinuo munohvat laktom u rebra te guranje koje je rezultiralo u spljostavanju mene uza salter.
Ljutito sam se okrenula.
Iza mene stajalo je par razularenih baba.
Znala sam. Uvijek su babe te koje se guraju i posjeduju najvise snage za laktarenje i cipelarenje munjevitim krisom.
Prave sa da ka ne mogu hodat, a cim im se zuri, potrce ko gazele po Africkoj savani.
Putem ubijaju sve sto im se isprijeci. Recimo mene.
Osinula sam ih pogledom, a one su pocele kokodakat: "Ide nam autobus za Herceg Novi bla bla bla yadda yadda yadda".
"E, necete vala.", pomislila sam, a na glas rekla: "Ko vam je kriv kad kartu dolazite kupovat dvi sekunde prije nego bus krene. Sad cete vala cekat."
Brusu sam ispod glasa jos nadodala: "Nu Crnogoraca...prije su nas bombardirali, a sad se jos i guraju."
Brus je palucnuo jezikom u znak negodovanja i prostrijelio ih pogledom.

Ipak, nisam htjela bit nepristojna pa sam umjesto jos tisucu pripremljenih pitanja o stanju busa i rute, ipak rekla:"Dvi karte za Zagreb. Sutra u xy sati."
Salter treba mi je dala karte, a ja sam ih cvrsto stisnula u ruku i pocela razradjivat plan o suzbijanju pisanja u toku nadolazeceg puta.

Dubrovnik-Baba



Hodali smo po zidinama i vukli jezike po podu od pasje vrucine. Brus se htio penjat sve vise i vise i vise.
"Brus, jebenti, dusu cu ispustit, stani malo, ej.", dernjala sam se, a on me ignorirao.
U to smo dosli do dvije babe sto su cakulale i plele.
"Di su se ove uspele vako visoko po ovome zvizdanu?", mislila sam i stala malo ka da cu pogledat njihovu robu za prodaju, a zapravo da odmorim noge.
Babe su jedva docekale da neko stane kraj njih i nabacile jos vecu casku. Mozda im je bidnima dosadilo cakulat samima.
Pocele su o tome koji turisti kupuju (Japanci, Amerikanci i stari zivalj svih nacija), a koji nista ne valjadu (mladi). Dodale su i to da kad dodju kruzeri, utrzak je uvijek dobar.
Odjednom me jedna od njih pogledala sumnjicavo ispod oka i pitala:"Je li, a oklen ste vi kad govorite ko mi, a?"
"Imisusovo ti, baba, pa iz Hrvatske.", rekla sam prestravljeno.
"Al naglasak ti je stranjski", nije se dala baba i dalje skiljeci sumnjicavo.
"Que???", mislila sam: "Baba je bice potegla loze u rano jutro pa joj se pricinja."
Da se spasim teatralnim potezom ruke pokazala sam joj Brusa i rekla:"On je iz Brazila."
Upalilo je. Baba ga je odmjerila od glave do pete te zakljucila:"Brazilska kava je najbolja. Na svijetu."
Druga je na to dodala: "A prsut..prsut je najbolji iz Hercegovine."
"Tako je, baba", slozila sam se iako ne jedem prsut.
Jer...ko sam ja da proturjecim babi.
I te veceri sjedili smo u Taj Mahalu i krkali mesine.
Kao i svake noci, lokal je bio pun Engleza. Krkali su, uzivali i mljackali.
Preko puta nas sjedio je mladji engleski par.
Iako omanja, zenska je imala pivsku trbusinu. U ruci je drzala cancer stick i mlatarala animirano po zraku.
Isla mi je na zivce.
Potom je u razgaljenom odmorskom raspolozenju, pocela nudit cancer sticks ostalim gostima po stolovima. Sad su skoro svi dimili.
Srecom, bili smo van, pa se nisam puno ugusila.

U radoblju u kojem smo Brus i ja popili dva pica, izili predjelo i glavno jelo te platili racun, Engleskinja i izabranik srca njenog sjedili su s jednom casom vina svak. Brat bratu, sjedili su tako dva sata ili vise....mozda i cijelu noc.
"Ne bi majci tako u Londonu.", mislila sam:"Tamo ti daju slot od ure i po i ko je pojio, pojio je, a ko nije, mrs van pa makar s kasikom u ustima."
U sobi do nas odsjeli su Francuzi.
Jednu noc Brus i ja smo se spremali van, kadli cusmo neko ekstaticno piskutanje ispred njihovih vrata.
Mi ni pet, ni sest, nego naculismo usi.
Slusali smo tako jedno minut, dva, a onda je Brus razbio tisinu:"Jebu se. A ona piskuce ko mish."
"Hm....ako ona piskuce ko mis, kako se ja onda glasam? Bice ko deva.", pomislih i zaprepastih se.

Kasnije smo sjeli u Gradsku kavanu.
Brus je sjedio, gledao okolo i mrstio se: "Je li, jel ljudi ovdje dolaze pusit?"
Pogledala sam okolo. Za svakim stolom se dimilo ko iz tvornickog dimnjaka.
"Ne. Ovdje se dolazi pit kava i jest kolaci.", slagala sam.
I dok sam ja narucivala kolac, Brus je divanio o tome kako zene puse vise nego muskarci.
"To je zato jer su zene neuroticne i vole bit mrsave pa puse umjesto da jedu.", objasnila sam ja nakon nekog vremena mljackajuci kolac.
"Nego, Iruda ti, kakav ti je to kolac od tjestenine?", iscudjavao se dalje Brus.
"LOKALNI!", odgovorila sam i smazala kolac.

Dubrovnik-Englezi Vole Gorit



"Ocemol' na plazu?", pitala sam Brusa.
"Ocemo."
"Al ja ne smim izgorit....Iznajmicemo suncobran.", naredila sam sjecajuci se epizode iz Brazila di je Brus reko "lako cemo", a ja izgorila.
"Dobro.", slozio se on sjecajuci se mog kvocanja koje je uslijedilo mom sagorijevanju.
"Al prvo ocu na sladoled.", zakljucih konacno ja.

Na sladoledu se skupilo cirka 4 cruisera ljudi. Sladoledarnica je bila ko kula babilonska. Cuo se svaki jezik na kugli zemaljskoj i svaki narod je zivio svoj stereotip: Cesi su tiho gundjali o cijenama, Azijati seprtljali i gubili novac po podu, Ameri se drali da jel mogu placat u dolarima, a Rusi se razbacivali parama: "Sta jednu kuglu, daj sest!".
Dok sam strpljivo cekala u redu i pogledom milila slatke kornete, s ocajem primjetih da sladoledar ljudima daje obicne.
"Ajme, sta cu ako i meni da obicni kornet, a ne slatki?", mislila sam: "Ja cu odma docim mu ruka krene prema obicnom napravit zaskok i rec NEMOJ, NECU TAJ.". Mislim da su mi se cak i dlanovi malkice poceli znojit. No, nisam se trebala bojat; sladoledar je meni odma uvalio slatki kornet; bilo je ocito da izgledam ko guzicarka koja voli slatko.

Na plazi su lezaljke bile 50 kuna. Svaka.
"Koja pljacka", mislila sam predajuci novac za lezaljke. I suncobran.
Englezi su vec zauzeli najbolja mjesta i posolidzali se ko purani jedan do drugog prvi red do bara i prvi red do mora.
Nije nam bilo druge, pa smo Brus i ja sjeli u srednji red. Nas red nije gledo ni na bar ni na more nego na dvometarske gace raznoraznih stranih turistkinja.
Iz gaca im se razlijevalo res peceno salo.
"Vidis ti ovo, Brus", rekla sam, "Toga u Brazilu nema."
Po razjareno ljutoj crvenoj boji koze, zakljucila sam da se Englezi iza nas peku na suncu bar dva dana uzastopce od jutra do sumraka i da, iako su suncobrane platili 50 kunica, nemaju nikakvu namjeru koristit isti u svrhu sunceve protuobrane.
"Mozda ne znaju kako se pali suncobran.", zakljucila sam konacno i zashushurila se jos dublje pod hladovinu.

Dubrovnik-Krcem Bosansko



Sletili smo i pilot je najavio kako se Dubrovnik kupa u cak 15 stupnjeva celzijusa. Avionom se proculo "oooooooooooh ghhhhh nooooo". Bio je te kolektivni uzdah razocaranih Engleza. London je tog dana bio topliji nego Dubrovnik.

Brus i ja smo odlucili bit rastrosni i uzet taxi do smjestaja.
"Kolko ces nas oderat?", pitala sam taxistu.
Bubnija je neku cifru koja je bila astronomska cak i u Londonu.
Brusu se zacaklilo oko i poceo se okretat k autobusu.
"Brus, Brus...dede, nemoj....puno je stepenica, ko ce kofere vuc do tamo....Bruuuus....", stenjala sam ja.
Uzeli smo taxi.
Taksist je putem razglabao o prirodnim ljepotama Dubrovnika, okolice, povijesti kraja, znamenitostima i inom.
"Jebate sta si se razvezao.", mislila sam ja: "I meni bi se jezik raskalasio da derem tolko kuna po minuti voznje."

Smjestaj je bio uredan, prozracan, cist i velik.
S terase nam je pogled pucao na Stari Grad.
"Jeeee", skvicali smo Brus i ja i malo skakali od srece.

Odma smo snimili da je u sobi do neka Ruskinja. Do te spoznaje smo dosli preko zenskih magazina nehajno ostavljenih na terasi ispisanih gustom ruskom cirilicom. Malo sam impresionirala Brusa svojim citanjem cirilice, a onda smo poceli nagadjat kaka je Ruskinja.
"Plava, visoka i mrsava.", nagadja je Brus.
"Od glave do pete u Gucciju ili Versaceu.", nagadjala sam ja.
Kad nam se par sati kasnije ukazala, bili smo razocarani.
"Ova izgleda ko neka Latino crnka.", snuzdila sam se ja.
"Mozda je iz Cecenije.", zakljucio je Brus.

Kad su nam jos malo kasnije zakruljili stomaci, odlucili smo se za bosansku gostionu pod imenom "Taj Mahal".
Oci su mi se zacaklile kad sam pocela citat meni.
"pljeskavice, cevapi, kajmak, baklava, tufahije...." pisalo je.
"Ovdje cemo jest", rekla sam odlucno i plenila guzicom na sjedalo.
Brusu nije bilo druge, pa je plenija i on.
Do nas se neki crni Zagrepcanin, mater mu jebem, jogunio i demonstrativno digo do konobarice da protestira di su njegovi cevapi jer on ceka vec po ure.
"Jeben te blesavog, cekas dvi minute i vec se deres i srozavas nam ugled." mislila sam ja: "Nije ni cudo sto nas ne vole u Dalmaciji kad ima takih ka sta si ti kojima svaki djava smeta."
Odlucila sam bit super pristojna da popravim Zagrebacki ugled.
Upalilo je jer su nasi sisevi, bureci, salate i cevapi dosli super brzo.
Poceli smo krkat. Brus je imao orgazmirajuci pogled na licu.
"Mmmmm....sta je ovo dobro....mmmmm....mljac mljac mljac", davio se Brus u klopi.
"Mmmmmm....imas pravo....mmmmm....krk krk krk...", davila sam se ja. Htjela sam jos nadodat kako su ovi cevapi bolji nego seks, al sam se bojala da ce se Brus uvrijedit pa nisam nista rekla.
Mljackali smo i krkali, listili cevape i masnjikali se sve u sesnaest.
A onda mi je oko palo na drugi stol do nas.

Tamo je sjedio neki bljedunjavi, mrsavi i dezmekasti Englez te njegova Britano-indijska druzica.
Drzali su se za ruke i carobnjivo gledali jedno drugome u oci.
U to im je dosla juha.
Englez je svoju posrkao, a Indijka je vrtila zlicom po tanjuru i igrala se. Onda se malo mrstila.
Ostavila je cijelu juhu bez da je jednom kasiku stavila u usta. Doslo im je i glavno jelo. Englez je masnjikao i krkao, a ona je malo rastvorila pitu, pocapala vilicom, namrstila se i ostavila.
Da je bila mrsava, mislila bi da je jadna anoreksicna i uputila bi joj sazalni pogled. Al nije. Bila je to jedna mashala Indijka sa puno masti za primit i masit se. Bila je to zena kategorije bolje da ljulja nego da zulja.
Odma mi se ogadila sa svojim kenjkanjem oko hrane pa sam joj umjesto sazalnog pogleda za anoreksicare uputila pogled "jebo-te-blesavu-kasikom-u-prkno-ko-da-ti-je-chicken-tikka-masala-ista-bolja-od-bosanske-pite."

A Brus i ja smo se u Taj Mahal tokom odmora vratili jos tri put.
Mljac.

Dubrovnik-Vishtica



Avijon za Dubrovnik je iso u 8 sati ujutro.
Dok smo Brus i ja polupospani teturali avijonskom zgradom, krajem krmeljavog oka primjetila sam da su Englezi vec okupirali barove i lokali pivo.
Izgledali su razdragani i "veseli".
"Koja su Englezi hardcore nacija.", pomislila sam: "Dok drugi narodi zvacu kruv s mlikom ili pastetu za dobro jutro, ovi oblokavaju vec 3. pintu pive."

Avijon ih je bio pun. Hrlili su u Dubrovnik i veselili se ko svinja blatu.
Plenila sam guzicom na sic, stjuardesa je najavila da je "boarding completed", a ja sa zadovoljstvom primjetila da je sjedalo izmedju mene i Brusa prazno pa se mozemo sirit i brze doc na emergency exit, zlu ne trebalo.

Dok je pilot nesto trkeljao o nadmorskoj visini ili necemu, ja sam obavila avionski ritual; osacala sam di mi je najblizi emergency exit, kolko sam udaljena od njega (ne smi bit vise od 7 redova jer se onda ne bi uspjela iskobeljat van) te kako se otvara, napipala rukom ispod sica moj pojas za spasavanje, onda Brusov (on se srami), proucila kartu za procedure spasavanja (iako ih znam napamet), izbrojila kolko je djece u avionu (ako ih je puno, necemo se rusit), pritegla pojas na sjedalu i prekrstila se. Bila sam spremna za let.

Kapetan je jos divanio o vremenskim prilikama, a ja sam zvjerala okolo.
Odjednom je do mene dopro neki cudan miris.
"Sniff sniff" njusila sam, te se okrenula Brusu: "Jel Brus, jel ti njusis gorivo?"
"Njusim.", rekao je on neuzbudjeno.
Odma sam sjela uspravno ko da mi je metla u guzici.
"Zasto glupi pilot trkeljise o temperaturi u Dubrovniku, umjesto da se pobrine o gorivu koje curi?", alarmirano sam pitala Brusa.
Brus je slegnuo ramenima i reko kako je to sigurno normalno.
"Ma trokurac moj je normalno.", mislila sam ja i proucavala lice stjuardese za znakove uzbune.
Nije ih bilo.
"Koja ekipa.", mislila sam ogorceno: "Curi im gorivo, a oni se smjeskaju."

Ostatak leta sam provela buljeci u motor na krilu i moguce znakove zapaljenja.
Ko zna dal bi uopce stigli da ja nisam pazila.


P.S.
Vjerojatno ste primjetili da se prica zove vishtica, a da se vishtice i njihove metle i carolije ipak ne spominju.
Pisala bi ja o vishtici, al nisam nijednu srela. A posto mi je to nova omiljena rijec, odlucila sam je ugurat u naslov. VISHTICA. Yay!
Iako mi je Guzi priprijetila da ne kasnim, zakasnila sam.
"Cekam te na Shaftesbury Avenue", slala mi je prijetece poruke.
Nakon sto sam presetala gorespomenutu ulicu dva puta, a Guzi i njen oblak kose vidjela nisam, usudila sam se zapitat di je to ona tocno.
"Tu kraj policijske kucice i neonske reklame", rekla je Guzi
"To nije Shaftesbury Avenue, Bog te obnevidio.", rekla sam ja.
"Erm...sta ja znam....", izmotavala se ona.
"Ha! Provincijalka!", zamahnula sam kosom ja i osla je nac.

Iscmakale smo se i momentalno presle na bosanski izgovor.
Bosanski koji upraznjavamo SVAKI put kad se nadjemo te na telefonu je misterija i meni i njoj. Naime, Guzi nema nikakve veze s Bosnom, a ja imam veze samo s Hercegovinom, al ne i Bosnom. S ostalim ljudima, pa cak i s Bosancima pricamo zagrebackim naglaskom. Medjusobno pricamo zesci bosanski. Veseli nas to.

Restoran je bio rapsodija u drvu i prigusenoj, minimalistickoj romantici. Momentalno sam znala da ce nas oderat.
"Guzi, oderat ce nas!", rekla sam cim sam sjela.
"Znam.", rekla je ona bez pardona.
"Posto si ti izabrala ovaj restoran, ja slijedeci put biram Gordon Ramseya, pa nek nas i on dere."
"Moze", rekla je ona krvolocno gurmanski i ne vodeci brige za moj dzep.

Donijeli su nam koktele. S gnusanjem sam primjetila da je njen koktel veci nego moj.
Potom smo narucili ciketine, dvi vrste rize, indijskih krumpira i indijskog povrca.
"Kad je bal, nek je bal.", pomislile smo i bacile se na krkacinu.
Momentalno smo shvatile i to da se ne smimo okretat okolo i zjakat te opanjkavat i buljit u druge ljude jer nam tada prilazi konobar i pita jel nam triba nesto.
"Ne, ne triba nam nista. Mi gledamo ljude i opanjkujemo ih.", htjela sam rec, al nisam.
Bacile smo se stoga na tracanje onih sto su nam bili u neposrednoj blizini: "Pogledaj ovu s buljavim ocima kako je iskombinirala odvratne crvene cipele circa 1981. s antilop crvenom jaknicom iz iste godine."
"A nu ove sto se razljeva u leopard uzorku s crvenom masnom!"
I tako do unedogled.

Pri tom smo krkale i srkale sve u sesnaest.
Nakon nekog vremena Guzi je objavila da joj je odjeca uska jer joj se prosirio trbuh.
"Issa ti, Guzi, pa ti nista ne znas. Vidis kako sam ja dosla u sirokom topu da mi se trbuh moze slobodno expandirat!", obznanila sam joj i rasirila top da bolje vidi kolko je sirok.
"Os desert?", pitala je ona ignorirajuci moj top za krkanje.
"Ocu."
Moj desert je bio bolji nego njen.
I neka je. Jer je ona dobila veci koktel.

Potom su nas oderali.

Debele i sretne, s olaksanim novcanicima, krenule smo prema izlazu usput se zaustavljajuci u WCima da provjerimo kakvi su.
"Znas Guzi, ovo isto smo mogli uzest i u Sainsburyju (supermarket) i kostalo bi frakciju placenog ovdje.", zakljucila sam.
Mjesecima skupljam hrabrost pogledat ovaj film. Pa nikako. Jer, jebiga, ko ce gledat film koji se desava u avionu (brrrr-ovo drhitm od straha), i to avionu punom zmija (dvostruki brrrrrr).
Hrabrost se ovih dana ipak nakupila te sam se odvazila, posudila film i stavila ga u DVD masinu. Prvo je islo par stotina reklama za druge filmove.
DVD masina mi nije dala da se pomaknem s tih reklama nego sam morala strpljivo cekat. Poceo je film. Momentalno sam ga pauzirala, rekla Brusu da nista ne dira i otisla u banku da malo odugovlacim i skupim jos hrabrosti prije susreta sa zmijama. U avionu.

Kad sam se vratila, uocila sam da je Brus unatoc uputama dirao masinu te sam ponovo morala gledat reklame. Tu sam malo poludila i pitala se kakav je on to covik kad se ne moze drzat jednostavnih direkcija.
Strovalila sam se na kauc i pokrila sigurnosnim cebetom koje sam onomad drmnula iz Lufthansinog aviona na letu London-Sao Paulo. Racunala sam da mi zmije ne mogu nista ako sam pod cebetom.

Zmijama nije dugo trebalo da se pojave na ekranu. Dva covika (jedno musko i jedno zensko) su osli u kupaonu da se poseksaju kad, nes ti vraga, napade ih zmija. Zmija je grizla za vrat i za sisu i bila krvolocna. Musko i zensko su urlikali u teroru. I ja bi urlikala da sam na njihovom mjestu. Potom bi se srusila od srcanog udara izazvanog ogromnim strahom. I iako me nisu grizle zmije, svejedno sam pocela urlikat i pokrivat se sigurnosnim cebetom preko glave da ne gledam zmije.
Klinjo i Brus su me samo gledali.
Potom me Klinjo pitao dal se ja bojim zmija.
Odgovorila sam mu:"Jok, ti se bojis." i nastavila urlikat.

Cim je scena zavrsila, a ja malo odahnula, pocele su se nizat druge strasne scene. Zmije su grizle za vratove, ruke, guzice, sise, chune (za one koji ne znaju, chuna je pimpek), oci i ledja. Sirile su krvolocne celjusti, pokazivale zube i strcale otrov. Pola filma provela sam pod cebetom urlicuci.
U neko doba Brus i Klinjo su se digli i otisli iz sobe. Ne znam da li je to bilo zbog toga jer nisu vise mogli slusat moje urlike ili zbog toga jer im je film bio los.
Meni film nije bio los. Bio je to najstrasniji horor na koji sam ikad bacila oko.

Kasnije je doso Samuel L. Jackson i spasio situaciju. Prezivjelih je bilo. Ne znam da li je bilo i prezivjelih zmija, al nadam se da nije.
Poslije filma sam provjerila cijeli stan u slucaju najezde zmija. Pogledala sam ispod sofe, u wc skoljke, iza zavjesa i na ostala skrovita mjesta gdje bi se zmije mogle sakrit. Nisam nista nasla pa mi je odma bilo lakse.

Pouka koju sam naucila iz filma je da bi zmije trebale postat extinct i da ne sluze nicemu osim tjeranju straha u kosti i teroriziranju i jedenju miseva i stakora.
Zivjeli misevi!
Dolje zmije!
Na check-inu su Brusu i meni dali odvojena sjedala. On je sjedio na jednom, a ja na drugom kraju.
To me odma uzvitoperilo ko vjevericu:"Isse, sta cu ako mi se avijon srusi, a ja ne mogu ni Brusovu ruku drzat?"
Htjela sam plakat ko placipicka, al sam se primoravala skulirat da Brus ne skuzi koji sam ja zapravo psihopat.

Na imigraciji su Brazilci imali poseban red koji je isao kao od sale. Stranci su imali drugi red koji je gmizao brzinom puza, a opsluzivala su ga samo dva sluzbenika unatoc cinjenici da je stranaca bilo ko u prici jer je u slijedeca dva sata polijetalo kakvih 10tak jumbo jetova. Nakon 40 minuta cekanja pocela sam lagano ludit. Odjednom sam iza sebe cula neku kako se gura i dreci:"Excuse me, pustite me naprijed, moj let ide za 15 minuta.". Svi su je pustali.
"E, neces vala.", pomislila sam te nervozno dreknula:"IDE I MOJ!! CMRLJI I NE GURAJ!!!"
Zena se prepala i stala. Ako cemo pravo, vlastite dreke prepala sam se i ja. Mislim da mi je cak i pokoji grom sjevnuo iz ociju.

U avionu su nas docekale Lufthansine rezece stjuardese i uputile prema sjedalima.
Cim sam vidila da sam dobila emergency exit sjedalo s extra extra extra puno mjesta za noge, nije mi se vise plakalo.
"Ej, nu, Brus....moje je emergency sjedalo. Koje je tvoje?", dreknila sam.
Brus me pogledao mrkim okom i smjestio se u repu aviona izmedju trojice krakatih Norvezana.

Iako Brusa volim psihopatskom ljubavlju, nije mi padalo na pamet da zamijenimo sjedala.
Sjela sam i rastegnula noge svom duzinom, te pogledala skuceni narod oko sebe.
"Hihihi!", smijuljila sam se ko zlobni patuljak, zvjerala okolo i maximalno rastegnutom nogom plazila po pregradi ispred sebe. U kraj oka upalo mi je slobodno sjedalo dva reda iza mene.
"Oho, ovdje bi se mogo Brus smjestit.", nadala sam se.
Racunicu mi je pokvario zli i debeli Francuz koji se uguzio u gorespomenutu stolicu.
"Oni...os se mjenjat za sjedalo s mojim deckom? Njegovo je isto ko i tvoje samo malo iza.", rekla sam mu.
Francuz se pravio da ne razumi Engleski i slijegao ramenima.
Eventualno je rekao:"Ah, non!".
"Kako si samo zao i debeo.", mislila sam.

cinjenica: francuzi se uvik prave da ne razume engleski. to im je u krvi. recimo, zli i debeli francuz iz moje price je odjednom progovorio savrsen engleski cim je shvatio da ja sjedim u emergency exit sjedalu i velikodusno ponudio da se zamijeni sa mnom, a ne s brusom. nasmijala sam mu se u brk.


Do mene je sjedio neki covik koji me ponudio bombonima cim sam sjela.
To me momentalno alarmiralo.
"Zasto mi nudi bombone? Bice me oce uspavat drogiranim slatkisom da neometano moze otvorit emergency exit usred leta i sabotirat avion. Da, to je to.", mislila sam.
Odlucila sam ga drzat na oku.
"Jebateled, vish kako ja uvik naletim na neku cudnovatost pa ne mogu spavat u avionu ko ostali nego moram osluskivat motor ili pazit na sumnjivce.", mozgala sam dalje.

"Iman te na oku.", prijetila sam mu se u mislima, a on je stavljo plasticne case na izbocinu emergency exita te pio gin on the rocks.
"Jebenti, dobije li pijani air rage svi cemo poginut.", isprepadala sam se piljeci u njega.

Let su mi uljepsavale i njemacke stjuardese koje su na putnike rezale naredbe tipa: "UZMI vodu i VRATI se nazad u svoj polozaj. PRIVEZI se.".
Zamisljala sam kako su im djedovi bili Zli SS Nemci koji su rezali naredbe u konc. kampovima.

Usprkos svim preprekama, drago mi je obavjestit cijenjene citatelje da smo i Brus i ja u London dosli u jednom komadu.
Odnosno, u dva....jer nas je dvoje, jel.
Brus voli tetovaze.
Ne samo da ih voli, nego vec dvi godine prica kako se oce istetovirat.
I tako je dosao i taj dan...

"Idjen si tetovirat japansku koi carp ribu.", reko je on.
"Al, Brus, ti ne volis Japance.", podsjetila sam ga.
"Al volim japanske koi carp ribice.", reka je on.
Jos mi je reko:"Os se i ti tetovirat?"
U glavi mi je momentalno zazvonio alarm.
"Jebate, Brus voli pijane istetovirane zene sto vise po krcmama, dizu gvozdje i agresivne su.", mislila sam.

"Ocu.", rekla sam:"Al samo ako me kasnije odvedes u "Fogo De Chao".
Jos sam proskandirala "Fogo de Chao, Fogo de Chao!!!" par puta, stupajuci nogama ne bi li Brus bolje shvatio kamo me treba vodit na gastronomske orgije.
"Dobro,", reka je Brus i zacementirao mi sudbinu.
Morala sam se tetovirat.

U tetovirnici su visili sumnjvi likovi. Bili su bogati tetovazama i pravili su se macho.
"Je li? Di os tetovazu?", pitao je najistetoviraniji od njih.
"Erm...odozada na vratu.", rekla sam misleci kako je to dobro mjesto jer tetovazu nikad necu vidit pa mi nece ni dosadit.
"I daj mi anestetik. Ili dva. Ja sam bojazljiva picka.", dodala sam jos.

Brus nije htio anesteziju jer se htio pravit macho pred ostalim macho tipovima.
Slijedeca tri sata proveo je urlicuci.

Kad smo dosli kuci, Sveki sam pokazala novu tetovazu:"Nu, Sveki, sta mi je poklonio Brus."
"A jesi se usrecila.", rekla je Sveki i odmahnula glavom.

Brazil-Clubbing



Kako je u Sao Paulu padala kisa, Brus i ja smo se uputili u Maresias. Tamo je isto padala kisa.
Postalo mi je jasno da od kupanja i suncanja nece biti nista.
Brus me tjesio da jos uvijek mozemo ic clubbing.
Jos je rekao da je "Sirena" drugi najpoznatiji klub u Brazilu.
Koji je prvi, nije mi rekao.

Znala sam da Luana i Fernando isto idu s nama pa sam sminku nanijela lopatom da me Luana ne zasjeni.
Na kraju krajeva, Luana je zena koja, bas kao i Annabelle, debeli sloj sminke nosi i na plazi.

Cim smo dosli u "Sirenu", Luana se uskocoperila.
"Di je Brus?", zapitkivala je.
"Sad ce doc. Oso je u WC.", rekla sam ja.
"Gledaj, moras ga cuvat inace ce ga cure copit.", savjetovala me ona dalje.
"Erm...nek se on sam cuva, a ako nece, slobodan je otic od mene.", rekla sam ja.
Luana nije shvatila taj koncept, te mi je jos jednom ponovila kako trebam Brusa cuvat od poludjelih, napaljenih Brazilki.
Jos je dodala: "Vidis kako ja Fernanda cuvam i imam na oku."
U to je gurnula curu koja se previse priblizila Fernandu, na sto je Fernando podivljao, na sto su se oboje posvadjali te otisli pokunjeno kuci.

Brus i ja smo ostali balat.
Balat i pit. Pili smo juice votke koje se u Brazilu sastoje od 3/4 votke i 1/4 juica.
Od njih bi se i konj napio. Pa i dinosaur.

Brazilci su dernecili i drekali:"OVO JE BRAZIIIIIIIIIIIL!!!"
Bio je to jedan dobar dernek.
Krocila sam nogom u bus i potrazila moje sjedalo.
Bilo je zadnje. Do mog sjedala se s jedne strane kocoperio wc, a s druge Francuz posranog lica. Na sjedalu se kocoperila skorena ljiga.
"Jebiga.", pomislila sam i stavila papirnatu maramicu na skorenu ljigu da mi se ne preslika na guz.
Francuz je promrljao nesto o tome kako smo loseri busa jer imamo zadnja sjedala.
Ako je to bila istina, ja sam bila veci loser od njega jer je on imao prozor, a ja wc i skorenu ljigu.

20 minuta nakon polaska vec smo stigli na prvu stanicu. Bio je to Foz Do Iguacu, brazilska verzija Puerto Iguazua.
Tamo je izislo kakvih 10tak ljudi.
"Oho!", pomislila sam ja i osacala njihova napustena prednja, pa i solo mjesta.
"SENOR!", razderala sam se prema kondukteru:"SENOR! Ocemol' mi pokupit jos putnika, a?"
"Jok, sad idemo direktno u Sao Paulo."
"A jel se mogu premjestit na prednje sjedalo, a?", drekala sam dalje.
"Mozes."
"Jupi!", rekla sam ja i ugrabila prednje, solo sjedalo kraj prozora.
Bolje od toga nije moglo.

U Sao Paulu me docekao Brus i kisa.
Padala je nemilosrdno i tropski gusto.
Onda je nestalo struje.
Primjetila sam da u Juznoj Americi cim malo kisa padne, nestaje struje.
"Mozda je to Juznoamericki narodni obicaj.", mislila sam.
Dosla je i vecer, al struja jos nije pomolila glavu.
Nacubila sam nos na staklo i gledala mrkli mrak grada.
"Idjen ja malo van.", najavila sam.
"Imisusovo ti.", rekla je Sveki: "Sve je puno sumnjivog naroda.".
Jos je rekla Brusu da me odgovori od nauma, al Brus je bio u kupaoni i nije cuo.
Ja sam iskoristila priliku i isuljala se van.

Vani su vladali sumnjivci.
Suljali su se okolo i trazili priliku da nekog opljackaju.
Prestrasila sam se ko vjeverica i momentalno vratila nazad.
Nadala sam se skorom dolasku struje.
Turneja vodopada pri mjesecevoj svjetlosti se, naravno, nije dogodila. Pizdunjavi mjesec se odlucio sakrit iza oblaka, a oblaci su odlucili pustit malo kise. Tek tolko da mi zapapre.
Ako mislite da samo dvi ure kasnije kisa nije prestala i da se mjesec nije pojavio i pokazao mi junacki srednji prst, prevarili ste se.
Nekooperativni su bili samo onoliko koliko je trebalo da se turneja otkaze.

To me ozalostilo, pa sam odlucila kupit kartu nazad za Brazil.
"Dobar dan, ja bi jednu kartu prve kategorije za Sao Paulo.", rekla sam salter-picki.
"Rasprodano.", rekla je ona ravnodusno.
"Erm...ne. Ne razumijete...ja bi jednu kartu za sutra, a ne za danas.", objasnila sam.
"Ne. Ti ne razumijes. Bus je rasprodan 11 dana unaprijed.", rekla je ona i zabuljila se u mene.
"Ova mora da se sali. Za 11 dana cu propustit ne samo Brazil nego i avion za nazad.", mislila sam ja dok me oblijevao znoj:"Waaaargh!!! Sta cu radit ovdje 11 dana???? EEEEK!!!"
"Miss, propustit cu avion. Molim vas. Ima li kakvog rjesenja?", presaltala sam se na engleski.
"TI si iz Engleske?", proskiljila je sad ona sumnjicavo me gledajuci ispod oka.
"Jok, ba. Ja nemam NIKAKVE veze s Engleskom.", lagala sam ja prisjecajuci se kako je prije par dana bila obljetnica Falklandskog rata i kako mrze Engleze:"Ja sam iz Hrvatske."
"Nema nista. Al probat cemo nesto iskemijat. Dodji za sat vremena.", rekla je konacno ona.

Nadala sam se da je salter-picka dobar kemicar dok sam hodala oko bloka 20 puta da ubijem vrijeme.
Potom sam se vratila.
"Jedna karta, jelda?", pitala je ona.
"Je."
"IMas sutra jednu, al je sjedalo zadnje i do wc-a je.", rekla je ona konacno.
"Daj sta das, matere ti.", rekla sam ja i zgrabila kartu da se ne predomisli.

Vracajuci se u hostel hodala sam posred ceste. Bio je mrkli mrak i bojala sam se da hodajuci plocnikom ne zgazim na zmiju te da me zmija ne pojede.. Ne znam zasto sam mislila da na cesti nece bit zmije, a na plocniku hoce. Na kraju krajeva, vidila sam zmiju od tri metra (il se bar meni ucinilo da je bila od tri metra) na kolniku u KO Lanti, Tajland. I iako sam ja onda bila na motoru, a zmija mrtva i zgazena, pocela sam vristat ko operna pjevacica.
Dosavsi u sobu napravila sam svoj svakodnevni "zmijni" ritual. Provjerila sam ima li ih ispod kreveta i u wc skoljci. To su mi se cinila kao logicna mjesta za skrivanje ako si zmija.
Nisu me vrebale, pa sam se uvukla u krevet i zaspala snom pravednika.

Argentina-U Jungli



Uputila sam se prema nacionalnom parku Iguazu.
Gledajuci kroz prozor busa prvo sam primjetila tablu "Nacionalni Park", pola kilometra dalje primjetila sam i tablu "Vojna Zona" te kasarnu.
"Jebate, koga ovi stite? Jaguare i tukane?", cudila sam se.

Docim sam usla u park bukirala sam se za sve moguce turneje sto su imali: veliku avanturu i obilazak slapova pod punim mjesecom.
No, prvi dan...prvi dan sam odlucila bit solo brijac.
Krenula sam stazom na kojoj je pisalo "Green Trail". Manjim slovima je jos pisalo: "moguce je da na ovoj ruti sretnete opasne zivotinje. drzite djecu uza se i drzite se staze."
Okrenula sam se oko sebe. Svi ostali turisti su nestali i odlucili ic vlakicem.
"Iju, jebote, sta cu ako me napadne jaguar....ili jos gore, anakonda?", mislila sam bez obzira na cinjenicu da jaguara niko nije vidio ima 10 godina.
Groznicavo sam se pokusavala sjetit uputa za ponasanje u slucaju susreta opasne zivotinje.
Sjetila sam se da se treba mahat odjecom da se zivotinji ucinis veci. No ja sam imala nekakvu malesnu odjecu bez rukava, kapuljaca i inih povecavajucih rekvizita.
"No, dobro, ja uvik mogu mahat guzicom. Bar je to dovoljno veliko.", ohrabrivala sam samu sebe.
U to sam primjetila tukana kako se sepuri po drvetu. Kako sam ja namjestila aparat, tako je tukan odlucio da ipak nece pozirat i preletio preko moje glave u nepoznatom smjeru.
"Koji gejpeder.", psovala sam.

Malo pomalo dosetala sam i do slapova. Slapovi su se obrusavali, a japanski turisti u bijelim rukavicama su skljocali tehnologijom.

U okolici Iguazua, rasli su i Guarani Indijanci. To su isti Indijanci sto rastu i u BRazilu, ali drugaciji od onih sto rastu na granici s Bolivijom.
Guarani su sjedili na cebadi i prodavali dranguljarije.
Htjela sam kupit sve da im pomognem, jer sam dobar covik i jer volim trosit novac.
Kad je vidila da sam orna za kupovinu, Indijanka mi je pocela nudit i frulice kroz koje gadjam neprijatelje otrovnim pikcem.
Otrovne strelice da nekog i pogodim nije, doduse, nudila.
"Sta ce mi to u Engleskoj? Ja ovim mogu samo chavs po Londonu gonjat. Nemamo mi tapire i capybare.", rekla sam i odbila frulicu za lov.

Argentina-Puerto Iguazu



Cim sam dosla u Puerto Iguazu odnila sam robu na pranje u lokalnu praonicu. To popodne su mi vratili sve, cisto i ispeglano, plus jedne extra gace, model tanga, crne boje i jeftine kvalitete.
"Oho, extra gace.", pomislila sam dok sam ih gadljivo drzala izmedju dva prsta.
Potom sam ih bacila jer nikad se ne zna kakvu su dlakavu ili ruznjikavu mindzu krasile.
Nije da se hvalim (ili je), al moja mindza je uvijek chic i podsisana.
Usudila bi se cak rec da bi moja mindza bila dobar kandidat za Miss Mindza World.

Onda sam osla na internet di sam provela dobra tri sata. Ako ne i vise. Internet idilu mi je u jednom trenutku prekinija neki zgoljavi Englez koji me pitao dal meni smeta ako on zapali cigaretu.
"Mora da se salis, jarane smrdljivi.", pomislila sam.
Potom sam zalajala:"DA, SMETA MI!" i pokvarila mu veselje.
Englez se pokunjio i otiso pusit van.
Primjetila sam da sam bila jedina koja je rekla da bi joj cigareta zasmetala.

cinjenica: mrzim pusace. onak u globalu. idu mi na zivce i smrde. istrenirala sam nos da ih mogu namirisat (ili bi to trebalo bit nasmrdit?) na 300m razdaljine na otvorenom prostoru. individualno, neke od njih volim...kao recimo...mog braleta1 (jedan zato jer se rodio prije braleta2) koji je ko zadnji kreten poceo pusit u dvadesetinekoj. ili curu mu. mislim da i hibrid pusi, pa cu i njega stavit na listu pusaca koje volim. iako, da mi udju u stan i pitaju mogu li zapalit, neceremonijalno bi ih isprasila van. htjela bi da svi pusaci koje volim, dakle brale1, cura mu i hibrid, prestanu pusit. to bi bilo bas gala.

Poslije interneta, osla sam krknut kakvu kravu.
Konobar je doso pitat sta cu jest, al je umjesto toga rekao:"Senorita, po vama puze crv."
Zgrozila sam se i pogledala na bijelu mi majicu. Po meni je uistinu puzao crv. Bio je zeleno fluorescentan. Najljpesi crv kojeg sam ikad vidjela. Svejedno, skvicnula sam ko picka i menijem zbacila crva sa sebe.
Konobar je potom pitao jesam li iz Brazila, ocekujuci valjda sex i sambu.
Mislim da sam ga razocarala odgovorom jer, osim sto me pitao sta ocu za krk, vise nije progovorio.
Hrana je, kao i uvijek u Juznoj Americi, bila velicine omanje planine.
"Ha! U Engleskoj bi to nahranilo 4 ljuda.", mislila sam zvacuci.

cinjenica: ljud je isto sto i covik.

U lokalu su osim mene sjedili jos neki turisti (mislim da su bili Zli Nemci) i krkali krave i pricali. Svi do jednog, pa i do jedne, su imali turisticke sandale.
Turisticke sandale su one sto se vezu ciccima, a napravljene su od gume i platna koje je (obicno, ali ne i uvijek) isarano folklor-vezom.
Mrzim te sandale i ne znam zasto svi turisti inzistiraju na njima misleci da su chic. Jer nisu.
Ja sam mozda bila prasnjava, al sam bar bila gala u japankama ili visokim petama (ostale cipele ne priznajem) i ispedikiranim i manikiranim noktima.
"Bas sam super.", mislila sam i gledala u pedikuru: "Sutra cu ovako moderna u junglu da pozdravim jaguare i tukane."
"Jel postoji bus do Puerto Iguazua?", pitala sam na salteru.
"Postoji.", rekla je salter-pica.
Onda je jos rekla:"Bus mijenjas tu i tu. Tri busa sveukupno."
"Al sad si rekla da postoji bus.", zacudila sam se ja.
"Pa postoji.", zacudila se i ona, ocito ne shvacajuci koncept direktnog busa.
Kupila sam tri karte za bus i pripremila se za odiseju od 30tak sati u istima ukljucujuci presjedanja.

Prvi Bus:
Digla sam se u 3:50 ujutro. Bilo je to nesto novo za mene. Neki Svicarci u odsjedajucoj kuci za turiste su jos uvijek jaranisali. Jaranisali dok sam se ja dizala.
"Kakav je ovo turizam, jebem ih u prkno. Nocni?!", pomislila sam gorko dok sam teglila prtljagu.

Bus je bio kategorije vulgaris te pun Indijanaca natovarenim sveznjevima i cebadi koji su isli ko zna gdje.
Bila sam jedina strankinja i jedina ne-Indijanka na busu te strsila za dvije glave u vis od ostalih ko govno u oku.
Cim su usli, Indijanci su brzo i vjesto svoje sveznjeve i pakete porazmjestali po busu. Moj "svezanj" nije imo di nego meni medju noge.
"Bit ce ovo udobna voznja.", pomislila sam sarkasticno.

Kako smo stajali na kojoj stanici, tako su u bus ulazili prodavaci koji su mesetarili sokovima, kavama i sendvicima.
Vidila sam da Indijanci kupuju i zvacu sendvice, pa sam kupila i ja. Kud svi, tu i mali Mujo.
(Mali Mujo, to sam kao ja.)

Prolazili smo kroz planine. Krajolik je bio ko iz price. Ne bilo kakve, nego bajkovite price. U to je pocelo i sijevat, pa i grmit, pa i kisit.
Sjetila sam se da je u toj regiji kisa rijetka ko llame u Hrvatskoj pa sam brze bolje zalijepila nos na prozor da ne propustim taj rijetko vidjeni spektakl.
Pocelo se i mracit.
Meni je nos jos uvijek bio zalijepljen na staklo jer sam gledala kako gromovi i ostala bogovska pirotehnika obasjavaju planine surealnim svjetlom.

Odjednom smo stali. Nigdje nije bilo nicega.
"No, krasno, bus se pokvario.", pomislila sam i ostala sjedit.
Indijanci su se, medjutim, jedan po jedan poceli dizat, oblacit i kupit svoje sveznjeve te izlazit iz busa.
"Mozda oni ovdje zive. Mozda je ovo rezervat. Ili nesto.", pomislila sam i dalje ostala sjedit ko gljiva.
"Ti ne ides van?", odjednom me upitala krezuba Indijanka.
"Ne.", rekla sam ja glumeci sampinjon (iako mi to nije omiljena gljiva. omiljena gljiva mi je vrganj. pa i shiitake.).
"SVI VAN!!! FEDERALNA ZANDARMERIJA!", zaderao se neko u mom smjeru odozdo.
"WARGH!", prepala sam se ja i izisla skup s torbom.

Vani je lijevalo ko iz kabla.
Indijanci su bili posolidzani u dvi crte. Jedna za zene i jedna za muskarce. Stala sam u onu za zene.
Primjetila sam pse njuskace kako ruju po prtljazniku busa.
Ispred nas su stajali federalni policajci. Imali su puske i izgledali su ko da se s njima ne smije zajebavat.
Poceli su pregledavat torbe i sveznjeve jedan po jedan.
Kako je ko bio pregledan, tako je bio poslan stajat u ko nekakav tor, samo ne za ovce, nego za ljude.
Muskarci su bili gotovi prije zena. Puno prije.
Bilo mi je drago vidjet da neke zenske karakteristike vrijede u cijelom svijetu usprkos razlicitosti kultura. Recimo, karakteristike da se u putnu prtljagu stavi sve sto posjedujes.
"DOKUMENTI!!!!", zalajao je zandar na mene kad je doso moj red.
Dala sam mu pasos. Sumnjivo me odmjeravao i gledao ispod oka.
"Jel ti mogu pregledat torbu?", pitao je potom.
"Smijes.", rekla sam znajuci da bi je pregledao i da sam rekla ne.
Potom su nas pustili nazad u bus.
Ne znam sto su trazili, ali droge sigurno nisu s obzirom na cinjenicu da je, izuzev mene, svaki putnik busa mahnito zvakao vrecicu kokinog lisca.

Nedugo potom usli smo u omanji gradic. U cijelom gradu nije bilo elektricne energije.
"To je zato jer pada kisa.", objasnili su mi Indijanci.
Ako mislite da je nedostatak elektrike sprijecio stanovnike tog grada da jaranisu po ulicama, zajebali ste se.

Da nam ubiju vrijeme, pa i uspomene na nemile dogadjaje sa zandarmerijom, osoblje busa pustilo nam je film.
Film je bio "Deuce Bigelow: Male Gigolo". Bio je to jedan od losijih filmova uopce.
Indijanci u busu su se grohotom smijali i zabavljali. Najvise su im se svidjele scene s aluzijom na sex. Za takve scene rezervirali su najgrohotnije smijanje.
Kad je film zavrsio, a osoblje busa spoznalo kako je film poznjeo veliki uspjeh kod putnika, pustili su film jos jednom. Isti film.
Ovaj put se niko nije smijao. Samo su tuzno gledali uokolo ko vjeverice.

Drugi Bus:
Bio je pun zlih Nemaca.

Treci Bus:
Na stanici za ocekivanje treceg busa su kraj mene cekali neki Englezi. Bili su debeli i iako ja nisam najmrsavija osoba na svijetu, zena je bila bar dva put veca od mene.
Za vrijeme sjedenja do mene (circa 20 minuta) popila je litru soka od narance ko od sale. Mozda je mislila da je to zdravo. Imala je tanka usta i crne suskave hlace.
Njezin muskarac izgledao je ko engleski debeljko-dobricina koji se na nogometnim utakmicama, i samo i jedino na nogometnim utakmicama, pretvori u huligana.
Isli su mi na zivce. Uglavnom zbog toga jer su me podsjecali da uskoro i ja krecem za zemlju Kraljice Elizabete D Druge, smedje-sivog mora te jos sivljeg neba.
Srecom, ubrzo je doso autobus pa ih nisam vise morala gledat.

Uzela sam autobus prve lezece kategorije. Uzvrpoljila sam se jer nisam imala solo sjedalo i jer sam znala da ce, kakve sam srece, kraj mene sigurno sjest neki mungos koji ce htjet pricat.
Kao mungos se ispostavio covjek ne do mene, nego stari ispred mene. Cim je osoblje busa pocelo pokazivat film (Mr & Mrs Smith), stari se usplahirio ko vjeverica. Stajao je uspravan ko zeko i migoljio amo-tamo blokirajuci ekran.
Na kraju mi je puko film te sam mu rekla: "Slusaj strikane. Mi zelimo gledat kako su se Brad i Andja nasli, sljubili i postali Brandjelina."

cinjenica: sto sam zapravo rekla je bilo: "oprostite molim vas, bili bi se ikako, slucajno, mozda mogli pomaknut, pretty please da khm...mi mozemo gledat kako su brad i andja postali brandjelina. please. thank you. did I say thank you? thank you once again. kind sir."

Covjek do mene, iako nije bio totalni mungos, je, bas kao sto sam i predvidjela, jedva docekao pricat. Prilika mu se pruzila kad je uzeo termos bocu i napravio sebi yerba mate caj (citaj: zelenu kashu) sto ga svi Argentinci piju.
"Os i ti?", okrenuo se meni i pitao ozarenim licem.
"Daj.", rekla sam i potegnula. Caj je bio neopisivo odvratan. Pomislila sam kako sam ga mogla probat i prije nego sto sam odlucila teglit par kutija istog u Brazil i London za uspomenu. Jos sam razmisljala o tome dal da povratim ili ne. Odlucila sam se za ne jer nisam htjela bit nepristojna pred argentinskim biznismenima i starim zekom s kojima sam djelila kupoljak prve klase.
"Os jos?", pitao je covik do mene.
"Necu.", rekla sam.
"OKlen si ti, a?", pitao je dalje on sretan da je zapoceo konverzaciju.
"Iz Hrvatske."
"I ja.", rekao je on, cijelo vrijeme govoreci spanjolski.
Pogledala sam ga ispod oka. Izgledao je ko Slovenac sto je tek nedavno siso s Alpa, onako kuruzan i zdrav.
"Khm...a oklen iz Hrvatske?", pitala sam ga.
"Ne znam."
"Jel pricas hrvatski?"
"Ne."
Nisam mu imala srca rec da je Hibrid veci Hrvat od njega.
Potom mi je uvalio vizit kartu i reko da ga posjetim turisticki. Na vizit karti je pisalo: Ricardo Perancih. Jos je pisalo da je direktor u kompaniji koju drzi izvjesni Emilio Druzianich. Po ne znam koji put mi je bilo drago kako smo mi Hrvati snalazljiv narod.

Nakon toga smo malo sutili. Bus je iskoristio nasu sutnju da s asfaltiranog puta predje na neasfaltirani. Postalo mi je jasno zasto je u vodicu za turizam pisalo da bus ide mukotrpnim putom preko Chaco Valley. Gombalo nas je ko vrece za krumpire. Prva klasa ili ne. Zakukuljila sam se u svoje cebe i "jorganisala". Vani sam gledala mini svinje kako poskakuju po kaljuzi.

Negdi u po noci, bus je stao.
"Sta je sad?", mislila sam.
Ostali su se uzvitopirili.
"SUDAR! SUDAR!!!", uzvikivali su i ubzano oblacili cipele i jakne te izlazili van.
Ispred nas su sa strane lezala dva kamiona i dva auta. Vidila sam da neki leze po podu. To su bile zrtve sudara. Nadala sam se da su zivi. Nije mi bilo jasno kako su se uspjeli sudarit na ravnici, al onda sam se sjetila da svi Argentinci misle kako su bas oni trebali imat karijeru vozaca formule jedan.

Konacno smo se poceli priblizavat Puerto Iguazuu.
Pocela sam skupljat svoje prnje i izlazit van.
Vjever-zeko mi je pri izlasku dobacio: "Goobledeegook?"
"Huh?", nisam ga razumjela.
"Gooble-DE-GOOK?", rekao je on sporije i glasnije u nadi da cu sad razumit.
"Ne.", izabrala sam ja jedan od mogucih odgovora na njegovo pitanje i izisla van.

Argentina-Humahuaca



Bus za Humahuacu je smrdio, nije imao wc, al je imao muhe koje su letile amo-tamo.
Preko puta mene sjeli su neki zli Nemci. Muskarac je izgledao ko odrasli Harry Potter, a zenska ko svinja. Ne zato jer je bila debela, nego zato jer je imala facu ko svinja. Mislila sam kako ce svake minute pocet roktat. Jos sam mislila kako sigurno svaki dan jede bratwurst.
Odrasli Harry Potter je skinuo cipele i obnazio odvratne carape cijelom busu. Migoljio je prstima i bio dlakav i blijed.
Povracalo mi se od njegovog migoljenja, al on to nije primjecivao i dalje je micao prste u odvratnim carapama.
Potom su se oboje poceli dodirivat i migoljit. Bilo je to previse za moj zeludac, pa sam okrenula glavu od njih i pocela gledat kroz prozor.
Svakih kilometar i po ceste vijorili su se natpisi o dengue fever, bolescini koju prenose komarci.
Sjetila sam se da se, po obicaju, nisam cjepila protiv niceg, nisam uzela malaricne lijekove te da sam ddt spray zaboravila u Salti. Pomislila sam kako sam glupa. Jos sam pomilila i to kako grom nece u koprive.

U Humahuaci je rasla prasina. Kuce su bile napravljene stilom kakvim tamo grade jos od vremena starih naroda Inka...i...erm...nekih drugih.
Indijanski narod sepurio se u narodnim nosnjama. Svi su bili krezubi, cak i djeca i niko se nije dao slikavat.
Trebala mi je taktika.
Pocela sam prijateljevat s njima i nudit im novac. Indijanci ni makac. Bili su to Indijanci od integriteta.

Ako ste pomislili da selo nije imalo internet, prevarili ste se. Net cafe je postojao i bio je pun lokalnog stanovnistva. Veza je bila high-speed, a imali su i igrice.

Pgledala sam prema obliznjim brdima i pomislila kako mi se preko njih smjesi Bolivija.
Ipak, nisam dolazila u napast da odem tamo jer a) nisam imala vremena i b) vec sam sama sebi dokazala da sam u stanju ilegalno prec preko granica znj zemalja kad sam onomad osla u Paragvaj. Ilegalno i bez vize.
Tocka "a" imala je vise znacaja nego tocka "b".

Sve u svemu, Humahuaca je bilo odlicno mjesto.

Argentina-Nokti



Odlucila sam da mi je dosta organiziranih putesestvija te da je doslo vrijeme da napravim izlet u Ande solo snagama.
Humahuaca selo se cinilo odlicno. Blizu bolivijske granice i daleko od "civilizacije".
"Tamo cu!", uskliknula sam veselo sama sebi.

Prije polaska trebala sam rjesit jos samo dvije stvari: postu i nokte.

"Oprostite, gdje je posta?", pitala sam slucajnu prolazicu na portugalskom.
"Ne razumijem.", rekla je ona na spanjolskom.
"Naravno da ne razumijes, picko. Correro (sp) i correio (pt) su dvije iznimno razlicite rijeci.", pomislila sam. Jos sam pomislila kako je bas grozna.

Nadala sam se da ce u salonu za ljepotu, nokte, hidrataciju i kosu bit ugodniji.
"Zelim izmanikirat nokte!", najavila sam pri ulasku i pokazala olinjalu staru manikuru.
"Bueno.", rekli su oni.
Zena koju su mi dodijelili nije uljevala ama bas nikakvog povjerenja. Bila je malo ofucana, a lice su joj krasile dvije previsoko nacrtane crne tanke obrve. Izgledala je permanentno zacudjeno.
Na stol je stavila metalnu turpiju i prljavi rucnik.
"Waaaaaagh!", skvicala sam sama u sebi:"Unistit ce mi nokte. Waaaagh!"
No povratka nije bilo.
Zacudjena je sve radila krivo i pri tom nije prestajala pricat.
I ona, bas kao i sofer od nekidan, je zakljucila da pricam sjebanu verziju spanjolskog.
Potom me pitala kakvi su muski Hrvati.
"Visoki i crni.", slagala sam ja.
"Sta, crnci?", zakljucila je ona, usprkos cinjenici da sam ja, recimo, bila bijela ko sir.
"Ne. Samo Hybrid je crnac. Ostali su bijelci. S crnom i smedjom, a borumi i plavom kosom. Imamo i kuruznih.", pohvalila sam se ja.
"Jesu zgodni?", pitala je dalje ona.
"Ko slika.", rekla sam ja.
"Oooooh...", usplahirila se ona.
"Prenesi im moje pozdrave. Pozdrave od zgodne Argentinke.", jos je dodala, oblivious na cinjenicu da uopce nije bila zgodna.
S tim rijecima mi je nokte premazala u svijetlo plavo. Da se vidi da sam u Argentini.
Bila sam spremna za selo.
Primjetila sam da sam postala prasnjava i izlizana. Ne od toga sto se ne perem i ne lickam nego od putovanja po pripizdinama. Tamo vrijedi pravilo: sto se vise lickas, to si poderaniji, prasnjaviji i izlizaniji. Uostalom, ako si uredan, onda nisi bjelosvjetski putnik (ko ja) nego najobicniji turist ficfiric vulgaris.

Sjela sam tako neuredna u najbolji restoran u gradu, cekala pastu (da kravama dam predah) i gledala ljude koji prolaze. Sva djeca bila su neizmjerno slatka. Htjela sam ih trpat u dzepove i nosit kuci.

cinjenica: najveci kompliment koji ja mogu uputit nekom ili necem je da ga zelim strpat u dzep. ako vas jos zelim odnijet kuci u dzepu, to je bonus kakav se ne dobije cesto. gornje pravilo vrijedi za sve, osim za filmove. ako ste film, najveci kompliment koji vam mogu uputit je da vas zelim kupit na dvdu.

Pasta je, kad je dosla, bila prekuhana. Primjetila sam da u Argentini, pa i u Brazilu, narod voli prekuhat pastu i da im je koncept al dente totalno nepoznat. Osim sto je prekuhaju, na pastu stavljaju neku imitaciju parmesana. A meni, otkako idem na krkove s Guzijolom, niko ne moze muda pod bubrege prodat kad je rijec o hrani.
Odlucila sam se drzat kravetine.

Argentina-Izraelci



Brinem za Izraelce u mom hostelu.
Cijelo vrijeme kampiraju ispred moje sobe i ne idu ni na kakve izlete.
Bojim se da nece vidit llame.
A ni kokino lisce.

Liberty je rekla da je njen prijatelj oso drito u Kolumbiju, na izvor bijelog praska.
"I to je oblik turizma.", odgovorila sam.
Kako je prvi turisticki izlet zavrsio uspjesno jer sam vidila llame i isprobala kokino lisce, momentalno sam bookirala i drugi izlet. Isto u Ande, al u drugom smjeru.
Liberty i Ana(rhija) su odlucile da ce mi pravit drustvo.

Polazak je opet bio u sest i po i narod je bio pospan. Argentinka sto je sjedila kraj mene, naslonila se bez pardona na moje rame i zaspala. Nisam je htjela budit jer mi je prijao dodir njene kose na mom golom ramenu. Bila je lijepa i imala je dobru sisu. Pa i drugu. Neki bi rekli da je to bila homo-erocka scena. I bili bi u pravu.

Na izletu smo gledali llame, kaktuse i planine. A onda smo stali za rucak u nekom selu.
Liberty je osla nac restoran za calabrcnut, a Ana(rhija) i ja smo osle razgledat selo. U dolini ispod sela tekla je nekakva poluosusena rijeka, a na njoj su se napajali konji.
"Ocemol se spustit do njih?", pitala sam.
"Ajmo.", rekla je Ana(rhija).
"A sta ako pocnu jurisat na nas?"
"Pa nece valjda."
Osim nas, do konja se spustio i divlji magarac.

cinjenica: na sjeveru argentine rastu divlji magarci. secu se u krdima i pasu travu i nista ne rade. dok nisam osla u argentinu nikad nisam upoznala divljeg magarca. sad ih znam puno.

Magarac se htio igrat s konjima i pit iz iste rijeke, al konji se nisu htjeli druzit s njim i bjezali su od njega. Magarac ih je uporno pratio i nije se dao. Htio je bit njihov prijatelj. Onda je jednom konju puko film i udario je magarca kopitom. Mislim da je bolilo. Bilo mi ga je zao.

"Ajmo jest.", rekla je Ana(rhija) kad joj je dosadilo gledat konje i magarce.
Liberty se vec kocoperila sjedeci za osuncanim stolom restorana. Oko nje su letile muhe. Raznorazni Indijanci su zvakali zilave komade mesa i nije im smetalo sto muhe lete oko njih.
Meni je bilo zlo od muha, pa sam osla u wc oprat ruke misleci kako ce mi to nesto pomoc. Ispred mene su cekale dvi stare, pa i krezube Indijanke. Smijesile su se i razvezle pricu sa mnom. Nista ih nisam razumila, pa sam na sva njihova pitanja odgovarala sa "Si." Nijedna od njih nije pustila vodu iza sebe.

Vlasnik restorana je doso pitat sta ocemo jest i ukazao nam na cinjenicu da je specijalitet restorana koza na raznju.
"Ja cu kozu.", dreknula je Ana(rhija) odma.
Potom mi je objasnila kako je odrasla kao vegetarijanac i kako ni ona ni Liberty nisu smjele jest meso. Cim su navrsile 15, tinejdzersko buntovnistvo najavile su krkanjem mesa i izivljavanjem nad istim.
Ja nisam bila dovoljno hrabra za kozu pa sam narucila kravetinu.
Kravetina je na stol dosla krvava ko da su je sad sjekirom sjekli. Momentalno mi je postalo zlo. Ja volim kad je meso dobro peceno, pregoreno cak, tako da ne moram mislit kako je doslo od mrtve krave nego mislim kako je odrezak res pecen upravo sad bio ubran s obliznjeg drveta ko vocka.

Dok sam ja svoje meso gurala po tanjuru, Ana(rhija) i Liberty su kozu obrstile do kosti. Potom je Ana(rhija) izvadila plasticne cackalice iz mini kontejnera i pocela hvatat ostatke hrane po zubima.
Cackalicu sam uzela i ja.
"Je li, jel ti trebam vratit cackalicu?", pitala sam ja.
"Ne moras."
"Al plasticne su. Mozda se mogu oprat."
Mislim da je ovdje zakolutala okom.
Ja se nisam dala:"Je li, jel su ovo cackalice iz Australije?"
"Nisu. Iz Amerike su."
Odma mi je bilo krivo sto nisam Guzijolu pitala da mi iz Amerike donese plasticne cackalice. Nikad se ne zna kad ti tako sto moze zatrebat.

Sjedile smo tako i damski cackale zube cudotvornim cackalicama iz Amerike kad sam krajickom jednog oka primjetila naseg sofera kako se gega prema nama.
"Je li, kolko ti jezika pricas?", pitao je on gledajuci ravno u mene.
"Tri i po."
"I po?"
"Je, japanski ucim."
Sofer nije nista rekao. Stajao je i mislio. Kad je naposlijetku progovorio, rekao je:"Ja razumijem katalanski."
Pomislila sam:"Naravno da da. Pa to i pricas.", al ubrzo mi je postalo jasno da on misli kako ja pricam neku zanimljivu verziju spanjolskog koja se zove katalanski.
"Ja pricam portugalski.", ispravila sam ga.
"To je portugalski?", zacudio se on.
"Aham."
"Onda razumijem portugalski.", rekao je zadovoljno on.

Poslije rucka osla sam obac lokalne suvenir ducane.
Ne znam zasto, al kad putujem meni pukne neka zica u glavi i mislim kako je super cool obuc se od glave do pete u lokalnu "narodnu nosnju". Tako se u Tajlandu nisam skidala iz ribarskih gaca, u Indiji iz sari sukanja, a u Brazilu iz minimalnih kupacih kostima.
Sad sam se nasla kako mjerkam i odmjeravam full gaucho uniformu skupa s leprsavim gacama i ogromnim ponchom. Srecom, spijecila sam se u zadnji cas. Osim toga, u Londonu nemam gdje krave gonjat. Nemam cak ni krave. Pa ni konja.
Doduse, moj put po Argentini nije gotov. Jos uvijek postoji sansa da se Londonom prosetam obucena ko argentinski kauboj.

Argentina-Kokino Lisce



Salta je bila bolje organizirana za turizam od Tucumana pa sam se momentalno prijavila za turneju po Andima. Nadala sam se vidit llame.
"Polazak je u sest i po. Ujutro.", rekli su mi, a meni se smrklo pred ocima.

Ujutro sam se ukrcala u turisticki kombi te shvatila da nemam dobar polozaj u vozilu jer mi je jedna noga bila naslonjena na izbocinu od kotaca, a s druge strane me stisnuo Rashid, zli Nemac (copyright by Hybrid).
"Ja ocu sjest naprijed. Kod sofera.", zahtijevala sam.

Sofer je drzao vrecicu neke zelenjave i zvakao.
"Sta je to?", pitala sam ga.
"Koka."
"Daj i meni.", rekla sam ja i ispruzila ruku.
"Evo ti. Uzmes deset listova i slozis ih u usta.", objasnio je on.
"Ja ocu samo dva."
"Ne. Moras uzet osam ili deset."
Sofer je izgledao ko covjek od autoriteta i povjerenja pa se vise nisam usudila protuslovit.
Uzela sam listove, slozila ih u usta i prozvakala.
"Ne. Ne zvace se to tako. Ne smijes ih slomit. Samo cuclat.", davao je sofer daljnje instrukcije.
Zakljucila sam da je zvakanje koke zahtijevan posao te odustala od daljnjeg eksperimentiranja.

Sofer nije odustao od pitanja medjutim.
"Je li, imas li ti kinder?", pitao me on mjesavinom raznoraznih jezika.
"Nemam."
Potom me pogledao s gadjenjem i rekao da on ima. Jos mi je rekao koja je pjesma svirala na njegovom vjencanju.

Kad smo stali za rucak, prisao mi je argentinski turist iz istog vozila.
"Jesil ti ono rekla da si iz Hrvatske?", pitao je.
"Jesam."
"ZEMLJAKINJO!!! LJUBICE MOJA!!!", urliknuo je on na nasem i zagrlio me medvjedjom sapom. Jos mi je reko da se preziva Horvat i da mu je "zemljakinjo! ljubice moja!" cijeli repertoar hrvatskog. Jos me pitao sta rade Srbi ovih dana. Rekla sam mu da izvoze turbo-folk u Hrvatsku. To mu se nije svidjelo.

cinjenica: "nas" je jezik koji razumiju Hrvati, ali i Bosanci i Srbi.

Vidila sam llame. Brale1 (1 zato jer je stariji. Brale2 je mladji.) mi je rekao da nista nisam postigla u zivotu ako llama ne pljune na mene, al llama nije htjela pljunut. Bilo mi je pomalo zao zbog toga.
Bus terminal u Tucumanu sastojao se od 50tak perona, ogromnog kipa Bogorodice koju je lokalni narod obasipao cvijecem, poljupcima i milovanjima te osobnih televizija (zasto se nasi toga ne sjete?) na kojima je narod uglavnom gledao takmicenje u ballroom dancing.

Bus je u Tucuman kasnio sat vremena, al je u Saltu dosao na vrijeme. Mislite li da je vozac vrijeme nadomjestao ludjackom jurnjavom, u pravu ste.

Vec pri ulasku u Saltu primjetila sam da i ovdje kolo vode Hrvati. "SUBISCH POR EL PRESIDENTE!", vristali su svi zidovi te posteri. Posteri koje je dizajnirao stanoviti Pablo Perovich. Momentalno mi je bilo drago sto sam predstavnik tako snalazljivog naroda.

Salta je nakon Tucumana bila pravo otkrice. Gradic je smjesten u dolini Anda, okruzen planinama, pun kolonijalne arhitekture, a na prekrasnom centralnom trgu grane drveca su se savijale pod tezinom ogromnih mirisljavih limuna. Narod se uglavnom sastojao od Mestizosa (mjesavina bijelaca i Indijanaca) koji su pjevali, svirali i erm...protestirali na glavnom trgu.
Na svakom uglu su stajali prodavaci kokica, kricavo fluorescentne slatke vune te sladoleda. Odma mi se svidilo i odlucila sam ovdje ostat par dana pa makar Liberty, Ana(rhija) i ja bile jedini turisti.

Nisam se trebala bojat. Hostel je takodjer bio pun.
Falile su mi jos samo llame, al sam osjecala u kostima da ce i one doc na red.
Nakon par sati, Tucumanci su odlucili da im se ponovo radi i otvorili butige i restorane.
Nasla sam jedan koji je izgledao dobro, unisla unutra i rekla:"Dobar dan, imate li stol za jednu osobu?"
Konobar me samo gledao.
Ponovila sam pitanje:"Dobar dan, stol za JEDNU osobu."
I dalje me gledao.
"Ocu jest.", rekla sam.
Konobar je pozvao drugog konobara.
"Dajte mi jest. GLADNA sam."
U mene su piljila dva para ociju.
Odjednom je konobar broj dva (sa zakasnjenjem) shvatio o cemu ja.
"A, stol?", reka je on.
"Je, srce, stol."
"Sjedi di oces.", reka je on i otisao dobavit meni.

Tada mi je postalo jasno zasto Brus jurisa na stolove cim udje u restoran, a ja i Guzijola se snebivamo na njegovo pomanjkanje kulture i pristojno cekamo da nas konobar sjedne. To se u Juznoj Americi jednostavno tako radi. Jurisa se na stol. Niko ne ceka da ga sjednu.

Nakon restorana, osla sam nac turisticki program. Za turiste. Kojih nije bilo. Po ure kasnije usla sam u turisticku agenciju. Covjek koji je sjedio unutra malo se strecnio. Mislim da se ni on ne sjeca kad je zadnji put vidio turista.
"Dobar dan. Imal ovdje stogod za vidit ili radit?", pitala sam.
Nije me razumio.
Uslijedilo je bjesomucno zvanje na mobitele i konzultiranje te prevodjenje s najmanje tri druga covika.
"Ima.", rekao je konacno:"Qilmes rusevine."

cinjenica: najpoznatije argentinsko pivo isto se zove quilmes. ne znam jel pivo dobilo ime po rusevinama ili rusevine po pivu. meni se vise svidja druga verzija.

"Super. Ocetel me odvest tamo?", pitala sam.
"Ne.", reka je on bez pardona.
"???"
"Ti si jedini turist. Ne isplati nam se."

Postalo mi je jasno da se moje vrijeme u Tucumanu privodi kraju. Osla sam nazad u hostel i sjela za internet.
I dalje nije bilo nikoga.
Na internetu sam provela par sati. Igrala sam i solitaire.

cinjenica: kad igrate solitaire na internetu, znate da ste stvarno u banani.

Oko 8 navecer, na vrata hostela banule su dvije putnice namjernice. Protrljala sam oci jer sam mislila da haluciniram. Ali, ne, dvije zene s ruksacima kocoperile su se na vratima.
"Bok, ja sam Liberty.", rekla je jedna.
"Ja sam Ana.", rekla je druga: "Trebala sam se zvat Anarhija, al je baba rekla materi da ce ju izbacit iz kuce ukoliko me nazove tako."
"Mi smo sestre.", rekla je dalje Liberty.
Bile su iz Australije.

cinjenica: ja volim australce. uvik su veseli i raspolozeni za pivo, provod i casku.

"Ja sam Marisi.", ponudila sam informaciju o sebi.
"A sta to radis?", pokazala je Ana(rhija) glavom na kompjuter.
"Pisem putopis."
"Ocemol i mi bit unutra?"
"Ocete."
"Os s nama na veceru?", pitala je Liberty.
"I na pivo!", dodala je Ana(rhija)
"Ocu." (nisam dodala da ne pijem pivo nego samo zestoko da se ne predomisle).

Australke su bile bolje nego kruh. Ne bilo kakav kruh nego najslasnije najfriskije najprhkije pecivo iz pekare. Ne samo da su me spasile od dosade nego su mi i veceru platile.

Poslije vecere osle smo u bar. Bile smo jedina zenska klijentela tamo, a konobaru smo bile hit veceri. Ne dogadja se svaki dan da mu zene udju u bar i jos k tomu strankinje.
"Ocetel popit stogod zestoko?", odma nas je osacao s vrata i vidijo da mozemo popit.
"Ocemo.", rekle smo u unisonu.

Cim smo izisle iz bar, nacvrckanije i veselije, nebo su rasparale munje i gromovi, a kisa je pocela lit ko iz kabla.
Uzele smo taxi.
"Di idete?", pitao je on jedno sasvim logicno pitanje.
"Um...ne znamo.", rekle smo mi ni jedna se ne sjecajuci adrese ili imena hostela.
Dok smo cekale da nam prorade mozdane celije, taksist nam je objasnjavao kako je inace policajac (tu nam je pokazao i svoju policijsku iskaznicu), a u slobodno vrijeme taksist.

Hostel smo eventualno nasle. Taksist nije uzeo napojnicu.
"Je li. Di ces dalje?", pitala je Liberty.
"Salta.", rekla sam ja.
"I mi cemo tamo. Idemo zajedno.", rekla je ona i uljepsala mi dan.